• D O L U D I L A • |l.hernandez|

•40•

"Šta je ovo bilo?", upitam Floriana gledajući zbunjeno za Lucasom koji izlazi iz sale.

"Nemam pojma..", slegne ramenima i time mi ništa ne pomogne. Brzo se priberem pa krenem za njim, bojeći se kako ga neću stići u ovoj haljini i cipelama.

"Lucas...", viknem za njim nakon što ga ugledam kako ide ispred mene. Ne osvrće se, nego nastavlja dalje.

"Možeš li stati molim te? Šta ti je?", nakon što shvatim da se sa njim moram boriti skinem štikle i malo podignem dugu haljinu, kako bih mogla da trčim za njim.

"Stani molim te, reci mi šta ti je?", kroz glavu mi prolazi jedino što sam plesala sa Florianom a nisam mu rekla.

"Zašto ideš sad za mnom?", vikne i okrene se prema meni i tako me uplaši.

Pogledam ga izbezumljeno jer njegovo ponašanje mi djeluje kao ludo. Iz čista mira.

"Kako zašto? Pa izašao si samo onako...zašto?", tiho ga upitam dok odgovora potpuno suprotno od tihog.

"Zašto? Ti mene stvarno pitaš zašto? Nakon što se izvrijeđaš i poniziš pred drugima, još me i pitaš zašto?", vikne na mene dok stojim kao ukopana ispred njega.

"Zašto mi nisi rekla? Zašto nisi onako došla do mene kao do njega, pa pričala sve one stvari?", dok viče maše tvojim rukama koje bi svaki čas mogle da udare nekog, ako naiđe pored njega.

Zbunjena sam, ne znam o čemu priča. Možda je nešto čuo od drugih, nešto što nije istina čim ga je ovako uvrijedilo.

"Ne razumijem te!", zamuckujući dodam.

"Nikad i nisi...", odgovori i nastavi svojim putem ali i ja za njim.

Kasno stižem do izlaza, jer već je sjeo u auto i otišao.

Brzo pozovem taxi želeći da niko ne izađe i ne primjeti da me nema. Ne znam gdje bi mogao da ode, ali ja idem prvo kući. Nadam se da je tamo. Želim da je tamo.

Ruke mi polahko podrhtavaju i koljena klecaju od šoka, ali njegove vike koja je nesnošljiva.

(...)

•Lucas,pov.•

"Ja se nadao da me voli, a ona priča kako postoji drugi čovjek. Čovjek koji je uvijek bio uz nju. Samo ne znam ko je taj gad.", bijesan sam malo je reći. Toliko sam ljut da bih ubio prvog ko dođe ispred mene.

Proklet bio kad sam pristao na ovaj brak i kad sam je zavolio kao svoju pravu ženu. Sve sam zbog nje promijenio da na kraju kaže drugima kako voli nekog čovjeka, nekog ko joj je sve bio u teškim situacijama.

"Poludjet ću...", kažem ulazeći u kuću i želeći što prije uzeti svoje stvari i otići odavde.

"Idiote jedan, ponadao si se...", kažem i bacim kutijicu sa prstenom na krevet. Želio sam je zaprositi večeras, onako kako to ide prije braka. Nakon što se onako obradovala Florianovom poklonu,bojao sam se da možda ne diramim sa ovim. Možda ispadanem mangup, ali ipak sam odlučio da to uradim. Razmišljao sam vani dosta i donio odluku da je zaprosim i vjenčam iz ljubavi. Dosta mi je da slušam stalno kako je prodana meni, i kako je sve ovo interes.

Ali nakon što sam ušao i krenuo prema njoj dok je plesala sa Florainom, čuo sam jezive riječi.Ne voli me.

"Pakiraj se...hajde.", sam sebi naredim i krenem po kofer.

"Lucas...", čuo sam je na ulazu u moju sobu a zatim i ugledao uspuhanu. Trčala je, samo ne znam zašto i zbog čega?

"Št..šta je to? Šta će ti kofer?", raširenih zjenica upita.