27. DEO

33 3 2
                                    

Aleks se osmehnuo posmatrajući izlazak sunca kroz prozor sobe koju mu je Markus dao na korišćenje. Nastavio je razmišlja uz smešak na licu. "Nakon što sam se rešio tog siročeta, sve je išlo glatko. Despot je radio sve što mu kažem, do momenta kada je pobegao." Muškarac je srknuo malo tečnosti iz čaše koju je držao. "Mislio sam da je prešao preko te gupe želje za prolivanjem Gregorove krvi, očigledno da sam pogrešio."

Despot je stavio šake preko ušiju pokušavši da utiša glasove prošlosti, koji su iz nekoga čudnog razloga, uvek birali najgori trenutak da svrate i pozdrave ga. Zarežao je umorno. Sedeo je sklupčan u najmračnijem uglu sobe. Nije znao koliko dugo su ga glasovi stvarno mučili, ali je znao da mu se činilo kao cela večnost. Poskočio je čuvši korake koji su umerenim tempom otkucavali u hodniku. Očekivao je da se Aleks vratio, i njegova čula su bila suvišena napeta od te pomisli. Nije se potrudio da razmorti i druge racionalnije mogućnosti, već je odmah počeo da smišlja kako da se osigura.

Bela se zaustavila pred rešetkama, gurnuvši poslužavnik ispod njih na drugu stranu. Podigla je pogled sa poslužavnika potraživši Despota na drugoj strani rešetaka. Bilo je mračno, ali je devojka uspela da uoči zelenkasti bljesak iz njegovih očiju i zamisli gde bi se on odprilike nalazio.
- Hej. (pozdravila ga je ne znajući kako drugačije da započne razgovor)
- Zašto si ovde? (odgovorio joj je drskim tonom koji je nije začudio)

Zakrizla je donju usnu sklonivši pogled sa senke u kojoj se Despot nalazio. Zaslužila je to, verovatno nije hteo više ni da je vidi. Uhvatila je jednom šakom zglob druge ruke.
- Žao mi je, zato što sam pomogla Markusu. Izvini, bila sam uplašena, nisam razmišljala. Znam da te verovatno ne zanimaju moja opravdanja, ali napravila sam grešku i želim da znaš da sam svesna toga.

Napravila je pauzu podigavši pogled ka senci. Njene svetle oči su bile zaslepljene svetlom koje je dopiralo iz prozora i pravilo senku pod istim.
- I ja bih mrzela sebe da sam na tvom mestu, ne zameram ti na tome.
- Ne mrzim te, Bela.

Nakrivila je glavu pomalo zbunjeno. Despotov glas je bio mnogo nežniji nego pre, kao da se obraćala drugoj osobi. Kao da je onaj prvi glas bio namenjen da je preplaši i otera, dok je ovaj činio da se oseća opušteno i sigurno. "Zašto me ne mrziš? Imaš svo pravo da me prezireš, kako možeš da budeš uredu po pitanju moje izdaje?" Baš kada je želela da mu postavi gomilu pitanja on je nastavio sa pričom kao da je znao šta želi da ga pita.
- Nikada ne bih mogao da te mrzim Bela, šta god da uradiš nikada te neću mrzeti.
- Ali bila sam sigurna da sam uprskala. Zloupotrebila sam tvoje poverenje...Zar nisi ljut? (ponovo je spustila pogled)
- Da ljut sam, iskoristila si to što ti verujem protiv mene, da. Ali kao što kažeš bio te je strah, razumem, ne mrzim te zbog toga ali ne očekuj od mene da ti verujem kao pre.

Izašao je iz senke zaustavivši se par koraka od rešetaka, odmah pred Belom. Priznao je sebi da mu je nesostajala, njen umiljat pogled, njen prijateljski smešak, njen beskajni optimizam, toplota kojom je isijavala. Deset godina je ni najmanje nije promenilo. Nešto unutar njega je želeo da joj bude blizu, nešto unutar njega je žudelo za tom toplotom.
Nije mogao da podnese činjenicu da je njenim očima igrao strah dok ga je posmatrala. Osmehnuo se, bio je on krvoločno i smrtonosno oružije čija je oštrica bila prekrivena kvlju brojnih neprijatelja..., a koje je u njenoj blizini postajalo apsolutno tupo i lomljivo.

Bela je podigla pogled i skupila obrve. Njene svele oči su reflekrovale svetlost koja je ulazila kroz prozorčić na zidu. Stavila je jednu šaku preko usta zadržavši svaku zvučnu reakciju na ono što je videla. Despot je stajao pred njom, njegov ten je bio bled i bio je mršav skoro kao leš. Provukla je šaku kroz rešetke i stavila je na Despotov obrz. U njegovim očima je mogla da vidi prepirku između želje da se odmakne i da ostane. Otpuhnuo je uhvativši njenu šaku u svoju, spustio je pogled na šaku koju je držao u svojoj.
- Izvinjenje prihvaćeno. Trebalo bi da ideš sad, Sani te sigurno traži.

Uzdizanje ĐavolaWhere stories live. Discover now