Dodir vjetra ( ZAVRŠENA)

2. Poglavlje

Mirna šetnja kroz grad pretvorila se u noćnu moru kada sam slučajno ušetao u grupnu raspravu između vampira i demona. Kao da im se neki klik u glavama desio i okrenuli su se prema meni i svu svoju pažnju posvetili meni. U kurac! Ovo nije ono što sam danas imao na umu. Ovo je morala biti lagana šetnja kroz grad, a ne ulaženje u bitku. Ali već je bilo prekasno da ih izbjegnem. Prva mi je prišla neka krvi žedna vampirica i unosila mi se u lice. Pogledao sam je površno i pokušao se okrenuti kada me zgrabila za moju kosu prinoseći svoje zube mom vratu. Pokušavajući se otrgnuti od nje, popiknuo sam se i uletio ravno u ruke demona. Vampirica nam je prišla bliže sikćući dok se njoj je niz bradu slijevao tanki mlaz krvi. Sada se demon nadmeno nastavio nad mnom šireći svoja usta te stao izvlačiti moju životnu nit. Vidio sam u njegovim očima kada je saznao što sam ja. Crne oči poprimile su mu još tamniju boju, kao da se magla komešala u njima. Vampirica nije odustajala već se zalijetala prema nama i na moju sreću otrgnula je demona sa mene. Naguravali su me tako u krugu kao da sam lopta. Mogao sam se osloboditi ali tako bih otkrio moje postojanje i na čelu si stavio ogromnu metu. Anđeo točnije rečeno pali anđeo. Naša krv za vampire je bila poput najboljeg deserta dok je naša duša za demona bila više nego najbolji specijalitet. Kako god da pogledam najebo sam. I tako skoro uvijek s nogama u zraku dobacivali su se mnome. Tražio sam malenu šansu da uzmaknem jednome sve dok me netko nije opalio po glavi. Snažan udar stigao je u predjelu desne strane lica. Bit će to ogromna modrica ali bacio sam se na pod mirno tko zna možda upali pa odu. Ali nisam te sreće već su se i dalje naguravali i svađali. Škiljio sam kroz jedno oko u nadi ali graja je postajala sve veća i veća. Najednom se vjetar podignuo oko nas noseći smeće u svim pravcima. Neka jeza prošla je mojim tijelom te sam se na taj nagovještaj okamenio. Uvijek sam vjerovao svom instinktu, nikada do sada menije iznevjerio. Grupa kao da nije obraćala pažnju na pridošlicu koja je skočila unutar kruga gdje su se naguravali. Prišla je bliže meni i ja sam zaklopio svoje oči mada sam bio opčinjen njom. Duga, preduga crna kao noć kosa prošarana srebrnim nitima kao u pramenovima davala njoj je neku magičnu ljepotu. Na sebi je imala uske kožne hlače sa čizmama iznad koljena koje su po cijeloj svojoj dužini imale srebrene kopče. Onako bajkerski izgled davao njoj je opasan dojam dok je na svoje nabrekle grudi utegnula u crni korzet. Oči, njezine oči bilo je ono nešto što me pretegnulo njoj. Ta plava boja neba koja je imala srebrni obrub, boljelo me gledati je u oči a opet nisam mogao da odmaknem pogled od nje. Stavila je svoju ruku na moju glavu. Tim dodirom kao da su iskrice frcale na sve strane. Nije ih primijetila već se fokusirala na ono u mojoj glavi. Blokirao sam je svim silama da ne otkrije ono što nisam želio da podijelim s nikim. Ne znam što je ona i dok ne saznam, ne želim da zna što sam ja. Ali svakako želim saznati tko je ona još bolje što je ona. Nikada za sve vrijeme svojeg postojanja nisam čuo za nju niti je vidio. A definitivno znam svako biće na ovoj planeti. Nju ne znam! Nisam više mogao da je ne upitam, moja znatiželja je bila jača: „ Tko si ti?"

Vidio sam njezin zbunjen pogled te mi odgovorila pitanjem: „ Tko si ti?"

Nisam mogao da njoj odgovorim ali njezin zbunjen izgled davao njoj je neki poseban čar. Ipak sam ja muško i krenuo sam da je zezam upitujući je dal je možda anđeo koji je pao sa neba. Nije odgovarala na moja pitanja. Iz daljine se začuo povik: „Čuvar!" -na što je ona samo preokrenula svojim neodoljivim očima, izgovorila neke meni nepoznate i nerazumljive riječi te se vihor vjetra pojačao. Prilazila je od jednog do drugog i nešto im šaputala u uši na što su oni prestravljeno bježali glavom bez obzira. Dakle čuvar, to je ono što je ona. Što li je pobogu Čuvar? Što to ona mora da čuva. Od udarca stalo mi se vrtjeti u glavi. Ne, nije sigurno od udarca, ona je. Istrošio sam dosta svoje moći daje blokiram kada je htjela da pogleda u moju glavu. Ekipa se razbježala poput djece u vrtiću kada ih nešto preplaši. Zašto je se boje? Što to oni znaju a da ja ne znam? Definitivno nešto više. Bacila je pogled prema nebu te sam pratio kamo to njezin pogled seže dok su moje oči ugledale pravog pravcatog zmaja. Zinuo sam u čudu, jebote pa ovo je zmaj! Svašta sam već vidio na ovome svijetu ali zmaja, nikada! Oni su izumrli još prije postanka ovog svijeta i živjeli samo u ljudskim pričama. Zazvižda mu je glasno poput kakvog kočijaša na što se zmaj prenuo i poletio dolje prema nama. Kada je doskočio usudim se reći da se osjetio lagani zemljotres. Prišao je svojom glavom bliže meni i stao me njušiti poput psa. Ona ga je namrgođeno gledala i Bože bila je tako slatka, neodoljiva. Bila je poput kakve božice koja je sišla s neba. Skočila je na zmajeva leđa te su se vinuli natrag u nebo. Pratio sam ih pogledom dok nisu nestali s mog vidika. Moram saznati tko je ona, što to znači čuvar? Moram je vidjeti opet. Moram, ako treba opet ću se baciti vampirima i demonima pod noge samo da je vidim. Bože prolupao sam do kraja ali moram je vidjeti. Neka spona vuče me bliže njoj. Kamo li je samo odletjela na onoj svojoj zvijeri? Ima li koga već? O bože o čemu ja sada razmišljam, bolje da se pokupim prije nego li se ekipa vrati da me dovrši. Ustao sam na svoje klimave noge, pogledom provjerio ako ima koga u blizini. Kada sam se uvjerio da nema nikog rastvorio sam svoja crna krila i odskočio od tla te se vinuo u nebo natrag prema svom stanu. Očito je moja noć već završila mada je do svitanja bilo još par sati ali morao sam se oporaviti. Demon je uzeo više moje duše nego li sam želio dopustiti i još sada zna da sam anđeo s toga vjerojatno je da će me potražiti. Letio sam pažljivo i promatrao crno nebo ne bi li je još jedanput ugledao. Plovio sam nebom poput starog jedrenjaka, svakim zamahom svojih krila kretao bi se sve brže i jače naprijed sve dok nisam ugledao zvonik stare napuštene crkve. Baš ironično. Padom iz raja ja se još uvijek ne mogu da pomirim s time i živeći u crkvi kao da sam bio bliže svom ocu, svome stvaratelju. Ja sam anđeo zaštitnik slabih i sve što sam uradio je da sam stao na krivu stranu te su me izbacili iz raja. Uletio sam ravno u svoj zvonik, u svoju crkvu koju sam već dugi niz godina zvao domom. Zvonik je i sam po sebi već bio napola urušen i nesiguran za život ali zbog toga sam ga i volio. Crkva je držala sva bića podalje od nje a ljudi su se i onako bojali priči bliže od straha od urušavanja. Meni je odgovarala baš ovaka kakva je. Prilagodio sam je sebi na najbolji mogući način. Krenuo sam lagano drvenim stepenicama koje su protestirale na svaki moj korak škripeći prema dolje. Lijeno sam se spuštao stepenicama dok nisam došao do takozvanog oltara. Nije bilo kamenog stola ni klupa sa obija dviju strana, sve sam to podijelio onima koji su bili potrebniji nego ja. Klupe su upotrijebili za ogrjev dok sa oltarom, nemam pojma što su uradili nit me bilo briga. Ja sam sve posložio po svome, u jednom kutu stavio sam krevet jer sam volio kako se sunce probija kroz obojana stakla crkve na tome mjestu. I to je bilo sve što mi je trebalo unutra. S druge strane imao sam položenih par kreveta za svu djecu koju pokupim usput. Imam par stalnih gostiju koji su kao i uvijek u ovo vrijeme spavali tvrdim snom. Jedino ovdje osjećali su se sigurno od sveg zla ovog svijeta a i ja sam se osjećao bolje znajući da su na sigurnome barem jednu noć. Samu su kuštrave kosice svih boja virile ispod vunenih pokrivača i čulo se lagano hrkanje. Prošao sam pogledom po crkvi i sve je bilo mirno, pre mirno. Sada kada demoni znaju da je jedan pali među njima neće da odustanu dok me ne pronađu a time su u opasnosti i sva ova djeca koja su ovdje zajedno sa mnom. Moram smisliti plan kako da sada ovo izvedem po najbolji mogući bezopasan način. Bacio sam svoje umorno tijelo na krevet koji je zaškripao pod mojom težinom. Njezin lik nije mi dao mira ni spokoja, te njezine oči urezale su mi se u mozak u duboko u dušu. Čuvar. Zmaj. Jebeni zmaj! Tada mi je do svijesti doprijela njezina tetovaža koja je svijetlila srebrnim sjajem kada je izgovarala one čudne riječi na nekom čudnom jeziku. Vještica? Moguće ali ima toga malo više od obične vještice. Izvukao sam telefon iz džepa i ušao u tražilicu, upisao sam samo jednostavno čuvar. Bilo je tu više pojmova ali ništa što sam tražio. Pokušavao sam sa čuvarevim pentagramom ali ni tu nisam imao sreće. Prolistao sam slike i slike i nijedna nije bila poput njezine. Samo obići vještičji pentagrami. U mojem pretraživanju prenuo me glasan dječji vrisak te sam u tren oka pronašao se kod malene uplakane glavice. Sjeo sam na krevet te sam maleno tijelo privinuo bliže sebi.

„ U redu je, ovo je samo bio samo ružan san!"-nježno i tiho sam govorio uplakanom dječaku od kakvih desetak godina. Često su ga morile noćne more. Živio je na ulici, roditelji brinuli o njemu. Otac i majka bili su teški narkomani i više vremena uopšte nesvjesni stvarnosti oko sebe. Dječak je bio prisiljen brinuti samo sebi.

„ U redu je Mike, samo još jedan ružan san."

„ Amaliel hoćeš li leći pored mene? Molim te, barem dok ne prođe mora?"

„ Hajde, pomjeri se. Samo dok ne zaspiš natrag i misli na nešto lijepo. Misli na ono što voliš i bit će ti lakše Mike."

Maleni se pomjerio i ja sam legao kraj njega tiho mu pjevušeći neku staru uspavanku. Ne znam gdje sam je čuo ali znam da je usječena u moju memoriju poput kakvog trna u meni. Njegovo tijelo brzo se natrag opustilo i on je opet tvrdo zaspao. Ustao sam tiho iz kreveta te se bacio natrag na svoj. Prve zrake sunca stale su se probijati kroz obojeno staklo. Ovo je bio moj omiljeni dio dana. Svitanje. Jeli ona još uvijek negdje ovdje ili se bori sa svojom životinjom. Što je uopšte posao čuvara, koga li ona to čuva? Moje misli se ponovo i ponovo vraćaju na nju. Čuvaricu. Moju čuvaricu. O bože, jesam li ja to prolupao ili?? Kakva jebena moja? Pa prvi puta sam je vidio u životu i već sam je prisvojio. Mora da je onaj udarac u glavu bio snažniji nego li sam mislio. Kakva jebena moja! Ustao sam natrag iz kreveta jer očito nije moje vrijeme da malo odmorim oči. Ne anđeli nisu trebali san ili jelo i piće. Nisu imali ljudske potrebe ali sve smo to prihvatili da se što bolje sakrijemo među ljudskim rodom i svim ostalim bićima. Čak su i vampiri ponekad pretvarali da jedu hranu ili da spavaju ako su željeli da se uklope u ljudski život. Sve samo sa se sakrijemo ili uklopimo. Djeca nisu znala što sam ja i nisam im ni namjeravao reći istinu ili im pokazati. Tim činom samo bi svi bili u opasnosti a to je zadnje što sam želio. Prošetao sam crkvom i pokrio tu i tamo koje tijelo koje nije bilo pokrito. Koliko jada i bola u tom malenim dušama. Tako mladi a već iskusili toliko zlobe na vlastitim leđima, ni krivi ni dužni. Nikada mi nije bilo jasno zašto Bog to dozvoljava? Zašto se ne pobrine za svoje stado? Ponekad se znam prošetati dječjim bolnicama, koliko boli tamo ima? Zašto to dozvoljava? I da želim ne mogu svima pomagati, previše je zlobe na ovome svijetu. Previše svega. Dovoljno je samo da prođem hodnikom i privučem svu tu zlobu, svu tu bol na sebe i da im barem malo pokušam pomoći i odmoriti te izmučene duše. Nikada nisam dobio odgovor na sva moja pitanja koja sam postavljao u svojim molitvama. Tako da sam prestao da molim, da postavljam pitanja. Znao sam da odgovora neće da bude.

„Amaliel, već si ustao? I tko ti je dao takvo ime? Kakvo je to čudno ime? Zar te roditelji nisu voljeli kada su ti dali takvo ime?"- upitao je glasić iza mene.

„ Zašto me ne bi voljeli i kakve veze ima ime s time dal su me voljeli ili ne?"- upitao sam natrag.

„ Zato što mislim da mene nisu voljeli kada su mi dali takvo ime. Tko se danas zove Rock? Kakvo je to ime uopšte?"

„ To ti je ime? Ja sam mislio da ti je to nadimak. Hajde ustaj da ne probudimo ostale."

Lijeno je protegnuo svoje malo tijelo i izbacio noge na kameni hladni pod.

„A kakvo bi ti ime želio, Rock?"

„ Ne znam, zar jednostavno nisu mogli da odaberu neko obično ime popu Jack ili John?"

„ A gledaj možda se njima dopadalo ime koje su ti nadjenuli."

„ Da baš!"

Frknuo je svojim malenim nosićem i pošao za mnom prema našoj improviziranoj kuhinji. U njoj je uvijek bilo mlijeka i pahuljica. To sam barem znao da uvijek jedu i nije bilo problema oko jela. Nasipao sam mu u zdjelu pahuljica i mlijeka temu pružio i ja dobio malo tišine da smislim način kako da ih spasim od svega onoga zla što naš čeka. Demoni neće posustati dok me ne pronađu. Potrudit ću se najbolje što mogu da ih sačuvam.