Dodir vjetra ( ZAVRŠENA)

21. Poglavlje

Imati ga kraj sebe je tako nestvaran osjećaj. Ono što sam iskusila s njim na onom oblaku bilo je, ma ne mogu to da opišem. Da kažem da sam okusila djelić Raja? Lagala bih, bilo je bolje od Raja. Spojili smo se dušom i tijelom, nikada u ovom svom životu još to nisam iskusila. Što to ja pričam? Mogu iskreno reći da je ovo iskustvo bilo prvo u mom dugom životu. Dala sam mu svoje djevičanstvo, ako se to može reći za ženu stariju od same planete. Vrijedi li sve ovo kazne koja me čeka? Vrijedi svake minute koju ću provesti u kazni. Nemam srca da mu kažem istinu svega onoga što me čeka sazna li Merlot za ovu moju pustolovinu ili svega što sam mu otkrila o nama Čuvarima. Želim li sačuvati ovo što imam s Amalielom? Naravno da želim i platiti ću svaku cijenu, koliko da god stoji. Želim ga kao što nikada nikog nisam željela. Neću dozvoliti da bilo tko stane između nas, pa ni Merlot.

„Tiha si draga."- izgovorio je primijetivši moju tišinu.

Znam da moram razgovarati s njim, otkriti mu toliko toga, sve ono što sam čuvala u sebi sve ove godine. Nije lako odjednom sve baciti mu u lice, otkriti tajne koje bole, koje straše. Ne želim da se preplaši. Znam da je hrabar i da će stat kraj mene, podupirati me u svemu. Prilazili smo crkvi gdje su djeca vani bila preplašena. Ugledavši malene uplakane pojurili smo prema njima.

„Što se dogodilo?"- iz daleka vikao je Amaliel krenuvši u trk da što prije stigne.

Ogledala sam se okolo te promatrala šumu koja skoro pa okružuje crkvu, one su najopasnije jer se neprijatelj lako može prišunjati. Izgovorila sam čaroliju te se moji bodeži pojavili u mojim rukama, kosa je krenula pucketati od napetosti i iščekivanja iz kojeg smjera će da napadnu. Izgovorila sam čaroliju prikrivanja cijelog posjeda, da se barem nekako pokušavamo sakriti dok ne dođe pojačanje od moje braće. Polako sam krenula natraške da se približim crkvi dok sam pogledom skenirala kretnje okolo van barijere. Tamni i teški oblaci sakupljali su se sa južne strane prijeteći da će potopiti sve na svojem putu. Nešto nije kako treba, u zraku osjeća se magija starija od samog vremena. Vrijeme je za akciju, mrak se polako počeo spuštati i skrivati svojom tamom sve prijetnje upućene nama.

„Amaliel bilo bi dobro djecu skloniti na sigurno! Stiže nevolja!"- zavikala sam u njegovom smjeru pokušavajući ga upozoriti.

Pogledao je u nebo te žurno krenuo djecu tjerati u unutrašnjost crkve. Ovo nećemo moći sami da riješimo. Vrijeme je za konjicu. Zaklopila sam oči te se fokusirala na braću da ih nekako dozovem. Nisam do kraja ni izgovorila inkotaciju, kada su se obojica materijalizirala kraj mene spremni za borbu. U svom njihovom punom sjaju.

„Vidjeli smo što se sprema te znali da će te trebati našu pomoć."

„Kauzul?"- tiho sam upitala nadajući se da se oporavio do kraja.

Reul je samo glavom pokazao gore ne tamno nebo gdje su se oblaci komešali pod pritiskom čarolije koja ih je gurala naprijed. Između dva blijesak ugledala sam tako poznate ljuske i veliku glavu koja je rigala vatru na sve strane. Tu je, spreman je za borbu. Moj zmaj, moj sudrug i prijatelj.

„Spremni?"- upitao je Laurel nonšalantno kao da se spremamo za dječji igrokaz.

U zadnjem momentu pridružio nam se i Amaliel široko raširenih krila, te gol do pojasa dok su mu čvrste noge bile utegnute u kožne hlače. Gladnim pogledom kružila sam po njegovom tijelu, kao da je iskočio sa stranice modnog magazina. Frknula sam nosom u njegovom smjeru na što je on samo podigao obrvu.

„Ti se misliš takav boriti? Polugol?"- upitala sam u čuđenju ne znajući zašto mi to upravo sada smeta, kada nam prijeti ovolika opasnost.

Zar se zaista ne misli bolje obući, nekako bolje zaštiti?