Dodir vjetra ( ZAVRŠENA)

20. Poglavlje

Imati je u svojim rukama je nešto najljepše što mi se dogodilo u životu. Približio sam je sebi da osjetim svaki obris njenog tijela, svaku krivinu i oblinu. Kažiprstom sam pratio liniju njezine tetovaže koja se kretala od ruke prema vratu te nestajala između njezinih bujnih grudiju. Nježno je stenjala od mog dodira, obožavam taj njezin zvuk koji proizvodi, u meni budi moju istinsku prirodu da je zaštitim. Moja, samo moja. Ovu misao uvlačio sam u sebe poput zraka koji udišem. Čvršće sam je privinuo na svoje grudi stežući je rukama, ne želim da ovaj trenutak ikada završi. Bojim se da mi ne proleti kroz prste.

„Istisnut ćeš mi dah iz grudiju!"- mazno je progovorila još bolje se privijajući uz mene cijelom svojom dužinom.

Poljubio sam je u kosu i malo popustio stisak. Okrenula se u mojim rukama tako da smo sada gledali jedno drugo. Nisam mogao da odgonetnem taj njezin izraz lica, nije bila zabrinuta pa opet nije bila ni mirna. Kad bih barem malo mogao da pogledam u tu njenu lijepu glavu, pa da vidim što li se ipak događa unutra, o čemu sada razmišlja.

„Amaliel?"- izgovorila je zamišljeno.

Na taj njen ton moje dlačice su se podigle očekujući opasnost koja dolazi iz njezinih ustiju. Pokajala se, požalila zbog ovog čina.

„Da draga?"- upitao sam s oprezom bojeći se onog što slijedi.

Gledala me tako jedan trenutak, promišljajući što će da izgovori. Moje tijelo se napelo od iščekivanja. Opet se okrenula u mom naručju pružajući mi pogled na liniju njenih leđa punih tetovaža i ožiljaka iz borbi. Nisam mogao da odolim već sam dodirnuo onaj najveći. Čuo sam je kada je udahnula zrak zadržavajući ga u grudima neko vrijeme, te ga uz glasan izdah ispustila kako je moj prst pratio crvenu liniju.

„Što se dogodilo? Kako si zaradila ovaj ožiljak?"- upitao sam je u nadi da promijenim temu, da zaboravi ono što je htjela reći.

„Znam što radiš, neće ti uspjeti!"- odgovorila mi je sa osmjehom na usnama.

Malo sam odahnuo, kada se nasmijala moj život obojao se u tisuću boja. Nije toliko strašno kao što sam mislio, nadam se.

„Što će sada da se dogodi? Što će sada biti?"- upitala me zabrinuto.

„Ne mora ništa da se dogodi ono što ne želiš Leuta. Neću da te prisiljavam ni na što, kada budeš spremna za korak dalje ja sam ovdje, kraj tebe. Pratit ću te u stopu i čekati te."

„Želiš reći da ćeš me uhoditi?"- s glasnim smijehom izbacila je iz sebe pitanje s jednom uzdignutom obrvom u mom smjeru.

„Želiš li to?" odgovorio sam joj protupitanjem malo ozbiljnijeg tona, želim da mi kaže sve što je muči.

„Ne želim da me uhodiš! Želim da budeš kraj mene, kao moj partner, kao moj muškarac, kao čovjek kojeg volim!"- ozbiljno mi je odgovorila.

„Ponovi ono zadnje!"- naredio sam joj nježno želeći još jednom da to čujem iz njenih ustiju.

„Koje? Što sam rekla?"- upitala me kao da razmišlja što je rekla.

„Postala si veliki šaljivđija draga moja!"- dobacio sam joj vukući je bliže sebi, te poljubio njezine pune i sočne usne.

„Imala sam dobrog učitelja!"- dobacila mi je lagano.

Nikada se je neću zasititi, nikada neću dozvoliti da ode od mene. Držat ću je kraj sebe cijelu vječnost i duže.

„Volim te Amaliel!"- tiho je progovorila gledajući me u oči onim svojim toplim pogledom.

„Volim te Leuta, volim te više od života!"- odgovorio sam joj ne sklanjajući pogled, ne trepćući.