Dodir vjetra ( ZAVRŠENA)

14. Poglavlje

 Ta gorčina u meni koja bi se svaki put podigla kada bi ona stala do njega ili kada bi ga pogledala. Kidala je sve na svom putu kako bi se stala uzdizati. Je li to ljubomora? Jesam li ja ljubomoran na došljaka? I sada kada je vidim da kroči prema njemu moje srce gori da je povučem što dalje od njega, da bude samo moja. Taj osjećaj gorio je moju dušu poput najvruće vatre. Ma koliko želio da ne pridodajem pažnju tome, jače je od mene. Taj njezin način kako ga gleda, kako mu govori kao da imaju nešto zajedničko, nešto što ih veže, nešto što nas dvoje nemamo. Okrenuo sam se od pogleda na njih i fokusirao na Moranu koja se prilijepila za Laurela, nije ga puštala ni na minutu mada su njegove rane već odavno zacijelile. Ne mogu, ne mogu više ostati ovdje jer ću da puknem poput kokice u mikrovalnoj, samo je pitanje minute. Izletio sam van na svjež zrak u tamnu noć, moram biti sam da razbistrim misli, očistim glavu od ovog osjećaja. Uputio sam se na dio dvorišta gdje se nalazilo staro groblje. Kameni spomenici stršali su iz zemlje poput stražara odajući počast palim ljudima. Ugledao sam kamenog anđela kako ponosno stoji uzdignute glave ka nebu te mu prišao zagledajući se u njega.

„Prijatelju što gledaš gore? Znaš da tamo nema onog koji bi čuo naše molitve? Zaboravio je On na nas!"

Ova tišina godila mi je isto kao mrak i samoća, sjeo sam na spomenik i zagledao se podbočen rukama u nebo. Milijun zvijezda na nebu sijala je poput tepiha krijući tajnu svemira iza svoje sjajne zavjese. Zamislio sam se toliko da nisam obraćao pažnju na događanja oko mene. Trznuo sam se kada je sjela pored mene, nije progovarala već je u tišini zagledala u nebo i zvijezde.

„ Znaš da je to samo prašina i kamenje , zar ne?"- upitala je tiho.

Pogledao sam je ali nisam odgovarao, što god da i jeste meni je prekrasno i ne želim zalaziti u dublje razlaganje sastava zvijezda.

„ I to si došla ovdje da mi kažeš Leuta?"- bilo je jače od mene, u meni još uvijek je buktala vatra ljubomore, nisam si mogao pomoći već je podbosti nadajući se da će otići.

„Zašto to radiš? Zašto me želiš otjerati?"- upitala je ustajući.

„Da, idi kod njega Leuta! Vidiš da te već pred vratima čeka kao vjerni psić!"- kako sam izgovorio već sam požalio vidjevši bol u njezinim očima.

„ Ti nemaš pojma o čemu govoriš Amaliel!"- odbrusila je i krenula prema njemu.

„ Da jako dobro vidim i znam o čemu govorim Leuta! Vrti te oko malog prsta a nemaš pojma tko je on uopće!"

Okrenula se i prišla mi poput strijele unoseći mi se u lice: „ I opet, nemaš pojma! Ne miješaj se gdje ti nije mjesto!"

„Mislim da sam samim time umješan što ste ovdje, sve ste nas doveli u opasnost!"

„ U redu!"- okrenula se i od marširala prema crkvi gdje nju je čekao njezin vjerni psić.

Čim se okrenula poželio sam da mogu da vratim svoje riječi, da mogu da ih povučem. Nisam je želio povrijediti ali ta vatra kao da je iz mene izbacivalo ono najgore, sam sebe ne mogu da prepoznam. Krenuo sam za njom da je zaustavim da joj se izvinem, kako sam je pokušao uhvatiti za ruku tako se ona okrenula i zamahnula prema meni udarajući me u prsa. Njezine oči sjale su a kosa je krenula pucketati.

„ Da sam na tvome mjestu ne bi više pokušavala!"- odvratila mi je zaustavljajući me rukom.

Odmaknuo sam se ne vjerujući da je sposobna da me napadne. Zaslužio sam, povrijedio sam je.

„Oprosti, pretjerao sam. Žao mi je Leuta!"

Nije spuštala pogled s mene, već je njime pržila moju kožu od intenziteta pogleda. Okrenula mi je leđa i otišla u crkvu ostavljajući me bez odgovora, bez oprosta. Pogledom je potražila Reula i Laurela te im samo mahnula glavom. Oni su bez riječi ustali i prišli joj, bez i jedne izgovorene riječi su razgovarali. Pogledavali su prema meni te su samo jednom mahnuli glavama u razumijevanju. Morana je prišla meni pogledavajući od njih prema meni: „ Što se događa?"