Dodir vjetra ( ZAVRŠENA)

4. Poglavlje

Kako li me samo tako brzo pronašla? Ima nešto veoma neobično oko nje. Da čuvar, tako su je nazvali demoni i pobjegli. Što je to čuvar. Moram to istražiti. Prvi puta čujem za nešto takvo. Sada me još više zaintrigirala i još se šunja oko mog mjesta. Nešto je pronašla ili pokušava da pronađe. Moja osjetila su poskočila na najvišu razinu. Što hoće? Vrijeme je da i ja nju malo istražim. Mislim tko može samo tako nestati ako nije neko nadnaravno biće. Nikada nisam imao u svom dugom životu da naletim na čuvara. Znam da se šuškalo s vremena na vrijeme o njima ali bile su to bajke. Zar zaista jesu? I zašto je djeca nisu vidjela? Zar je zaista samo ja mogu vidjeti? Njezine vještine više pripadaju vješticama. Vrijeme je da posjetim jednu staru prijateljicu . Morana će morati znati.

„Ja moram da obavim nešto posla. Molim vas, zaista vas molim da se ne udaljavate daleko od ovog mjesta. Nije sigurno."

„Što se događa Amaliel? Mislim svi se mi znamo brinuti za sebe ali ti si veoma zabrinut od jutra?"- upitao je dječak.

„ Ne brinite, sve dok ne napustite dvorište crkve na sigurnom ste!"

„Što ako se tebi nešto dogodi?Kako ćemo znati da si ti u redu?"

„Znat ćete. Ako se ne vratim do navečer a hoću. Ne brinite i ne poduzimajte ništa. Ja ću da se vratim."

„U redu. Čuvaj se."

Okrenuo sam se i pošao prema svojem motoru koji je bio malo dalje parkiran. Obožavam vjetar u kosi, bilo to na motoru ili visoko na tamnom nebu. Prebacio sam nogu preko motora i zajahao mašinu. Stavio sam kacigu na glavu i upalio ga. Mašina je zabrujala između mojih nogu i ja sam poletio prema gradu da pronađem Moranu. Ogledavao sam krajolik ne bih li je ugledao. Leuta. Koje neobično ime. Te njezine oči kao da sume privlačile sve bliže i bliže. Koliko god da mi je instinkt vikao na upozorenje za opasnost toliko me privlačila bliže. Žena ima jebenog zmaja za ljubimca. Gdje li ga je samo nabavila? Kupila preko Ebaya? Može li se to kupiti preko interneta? Bože dragi kamo lime samo moje misli odnose. Još ću i prolupati od misli na nju. I zmaja. Jebenog zmaja! Krstario sam poput lađe na moru kroz ulice New Orleansa rezajući zavoje dok nisam stigao do Moranine kuće. Bila je to visoka kuća s jednim katom. Duž cijelog gornjeg kata prostirao se balkon s drveni lukovima na koji je bila naslonjena crvena nadstrešnica. Balkon je bio pun razno raznog bilja koje je mirisom i bojom mamilo razne kukce. U kutu balkona visjela je velika krletka sa dvije ptičice koje su pjevale na ovom ranojutarnjem suncu u pozdrav. Ugasio sam motor i skočio s njega uzimajući crnu kacigu sa glave.

„Momci i njihove igračke!"- izgovorila je Morana prilazeći mi ususret.

„ Žene imaju također svoje igračke ali o tome drugi put!"- odgovorio sam njoj zadirkivajući je te je uvukao u medvjeđi zagrljaj.

„Čemu mogu zahvaliti za ovaj posjet? Zanemaruješ me u zadnje vrijeme Amaliel!"

„Hajde da uđemo, moram nešto pričati sa tobom a znaš da vani i zidovi imaju uši."

„U redu, uđi dragi!"

Morana je bila vitka žena duge plave kose uvijek ispletene pletenice koju je vješto omotala oko glave. Kada bih mjerio njezine godine u ljudskima imala bi oko tridesetak godina. Ali kao vještica bila je mnogo starija. Vještice nisu bile dugo vječne poput nekih drugih bića ali mogle su dogurati do nekih sto pedeset godina. Barem one koje nisu prakticirale crnu magiju. Ništa se nije moglo sakriti od njezinih prodornih zelenih očiju iz koje je provirala mudrost. Čitala je ljude i bića poput otvorenih knjiga izlizanih stranica. U njezinu intuiciju uvijek sam se mogao pouzdati. Bila je jedna od rijetkih ako ne i jedina koja je znala što sam ja. Na sebi je imala dugu tanku žutu haljinu prosutu plavim cvjetovima. Ne znam dal je to fetiš ili što ali uvijek je imala na sebi nešto cvjetnog uzorka. Hodajući ispred mene na svojim dugačkim nogama zanosno je njihala bokovima. Osmjeh mi je pobjegao sa usana.