Dodir vjetra ( ZAVRŠENA)

13. Poglavlje

Otišao je, izjurio je poput strijele razjaren. Znam da sam ga povrijedila, ali ne želim da se previše veže za mene, za nas nema budućnosti. Ne mogu da si dozvolim bilo kakvo ometanje u ovoj situaciji u kojoj se nalazimo. Moram biti spremna na sve, imam puno toga za izgubiti. Činjenica jeste da me netko želi povrijediti, ubiti malo teže ali povrijediti svakako. Konačno imam obitelj i saćuvat ću je pod svaku cijenu, u tu obitelj spada i on kao i djeca koju ima u zaštiti. Moram što prije saznati tko me se želi riješiti.

„Leuta, smračilo se i imamo posla, moramo u obilazak!"- dozivao me Reul.

Pogledala sam ga te mu kimnula glavom da dolazim. Okrenuo se i otišao van ne zatvorivši vrata čekajući da mu se pridružim. Vidjela sam Kauzula kako u čudu promatra sve oko sebe dok ga djeca krajem oka promatraju i ne prilaze. Morana se ushodala oko Laurela i njegovih rana, mada on i nije trebao pomoć da zacijeli, nama je to prirođeno da samo zacjeljujemo. Pričali su tiho dok je Laurel muški podnosio bol, kao da je ne znam da folira. Koji mu je cilj da se prikopča Moreni samo on zna, ja ga prvi puta vidim ovako pekmezastog, slatkog, uhhh fuj. Laurel i pekmezasto nikako ne ide zajedno. Prišla sam Kauzulu na što je on podigao svoje tužne oči.

„Idem u obilazak, vraćam se brzo. Hoćeš li biti u redu?"- upitala sam ga čućnuvši kraj njega.

Nije odgovarao samo me tužno gledao. Okrenula sam se i otišla van u tamnu noć gdje me Reul još uvijek čekao promatrajući nebo.

„ Pred nama je teška noć Leuta! Nadam se da si spremna na ono što nas očekuje."

„ Spremna sam!"

Izgovorili smo čaroliju te se oboje vinuli u nebo levitirajuči. Promatrali smo oblake i njihove oblike, od onih tamnih do onih crnih poput mastila. Tu i tamo obasjalo bi nas pokoji blijesak groma. Bili smo poput osvetnika ploveći nebom spremni na napad. Amaliela nije bilo na vidiku, brinula sam za njega. Stalo mi je, možda i previše do njega. Ne želim da se pronađe u unakrsnoj vatri ni kriv ni dužan. Pokušat ću ga zaštiti od svega ovog. Vjetar je stao sve jače puhati te nositi vlagu oko nas dok se grmljavina pojačavala.

„Reul je li i tebi čudno ili samo meni?"

„ Da, ima nešto u ovoj grmljavini!"

„ Da provjerimo?"

Nisam ni stigla do kraja da izgovorim kad je on već krenuo prema najtamnijem oblaku. Kako smo se približavali tako je grmljavina pojačavala kao da nas želi dalje od tog oblaka. Reul se okrenuo prema meni i podignuo svoju obrvu. Isukao je mač i oprezno prilazio, korak po korak polagano, s mačem uprtim u crnilo. Koračala sam za njim polako izvlačeći bodeže u svaku ruku. Oblak je bujao u svojoj tmini, zauzimajući prostor oko nas.

„Leuta!"- zavikao je Amaliel iz daljine.

Okrenula sam se prema njemu te ga ugledala kako svojim veličanstvenim krilima mlatara da bi što brže stigao do nas, jurio je poput odapete strijele sa zabrinutim izrazom lica. Okrenula sam se prema Reulu koji je nestao u oblaku. Zveket metala pronio se noći, borba je opet započela.

„Reul!"- zavikala sam iz sveg glasa i utrčala u oblak.

Uletjela sam poput furije u borbu, nespremna na ono što me očekivalo u tmini. Neočekivani udarac u prsa odbacio me par koraka otraga na Amaliela koji me spremno dočekao uhvativši me.

„Imam te!"

Pogledala sam ga u te njegove nevjerojatne oči, te ispustila zadržavani zrak u svojim prsima uz bolan krkljaj. Uspravila sam se u njegovim rukama nespretno se podižući na svoje noge. Pustio me kao oparen sjetivši se zadnjeg našeg susreta među oblacima. Uhvatila sam čvršće svoje bodeže bojeći se pogledati ga još jednom. Okrenula sam mu leđa i pojurila po još batina, sada sam bila spremna na udarce koji su me dočekali. Od prvog sam se obranila dok me drugi uspio pogoditi u nogu. Oči su mi zasvijetlile te je kosa zapucketala od bijesa koji je krenuo mojim žilama. Izgovorila sam čaroliju vjetra te razagnala tu tminu koja nas je okruživala. Zašto se nisam iznenadila ugledavši Dubagh nasuprot meni kako se cereka.