Dodir vjetra ( ZAVRŠENA)

22. Poglavlje

Ovaj osjećaj bespomoćnosti grebao je moje tijelo, dok je srce pucalo na pola. Ugledavši kako drži Leutu za vrat te se njeno vitko tijelo bori doći do daha potaknulo je ogroman bijes u meni. Potrčao sam iz sve snage da što prije stignem do njih, da je oslobodim. Dok sam ja trčao s jedne Kauzul se obrušavao s visine na njih. Nismo uspjeli. Nestali su tmini oblaka. Naprezao sam svoja krila pokušavajući da rastjeram oblake, da je ugledam, da pomognem.

„Leuta!"- vikao sam iz sveg glasa pomahnitalo, leteći s jednog kraja do drugog.

Nema ih, nestali su. Odveo je ono moje najmilije u mom životu. Ubit ću ga kada ga pronađem a hoću, pronaći ću gada. Sletio sam na tlo do Reula i Laurela koji su skoro pa šaputali.

„Vodite me do nje! Znam da možete da me odvedete! Odmah, ovih stopa!"- tražio sam od njih želeći što prije stići do nje.

„Nije to tako jednostavno Amaliel! Ne znamo kamo nju je odveo, u koju dimenziju! Mogli bi upasti u probleme ako odemo u krivu! Ima toliko neistraženih i veoma opasnih dimenzija!"

„Ne interesira me, ne bojim se nićeg! Vodite me!"- inzistirao sam navaljivajući.

„Smiri se! Nije Leuta tamo neki nježan cvijetak! Ona se zna pobrinuti za sebe!"- odgovorio je Laurel ljuto.

„Čovječe držao nju je za vrat, davio nju je! Ona treba pomoć, hitno!"- ubacivao sam mu se u lice pokušavajući mu objasniti što je u igri.

„Neće da je ubije ako na to ciljaš! On ne može da je ubije, on je voli!"- tiho je odgovorio Reul više sam sebi nego li se ubacio u razgovor s nama, uvjeravao je sam sebe.

„Što si rekao?"- okrenuo sam se kao da mi je netko opalio šamar, pitajući još jednom jer nisam siguran da sam dobro čuo.

„On je voli, uvijek jeste!"- dobacio mi je čvrsto.

„Zar se tako iskazuje ljubav prema jednoj ženi? Daveći je? Nanoseći joj bol? Zar je to ljubav Reul?"- nisam odustajao.

„On je neće povrijediti, vjeruj mi! Znao sam što osjeća prema njoj ali nisam znao da je to prešlo toliko daleko, on je opsjednut s njom."

„Smiri se Amaliel, pronaći ćemo je, to je sigurno. Idem da provjerim nešto. Provjeri djecu, sigurno su prestravljena u podrumu zgrade."

Nisam se pomicao s mjesta, ni neću. Želim iz ovih stopa da odem da je tražim, ne želim da izgubim ni sekundu vremena bez nje, moje voljene!

„Djeca Amaliel, idemo da pogledamo djecu!"- vukao me Laurel za ruku da odemo.

Okrenuo sam se okolo sebe nadajući da ću ugledati je kako korača prema meni. Na nebu nije bilo više ni oblaka ni čudovišta, samo Kauzul koji je od bola letio po nebu tražeći je. Rigao je vatru te mahao svojim krilima snažno kroz tamnu noć. Pogledao sam u Laurela koji je mirno i tiho čekao da pođem s njim. Tražio sam bilo kakvu naznaku, neki tračak nade da je ovdje, da me čuje. Ništa, jedno veliko ništa. Krenuo sam malenim, teškim koracima za Laurelom još uvijek osvrćući se oko sebe ne bi li je ugledao. Ovo mi je teže od bilo čega u životu što sam uradio.

„Dođi Amaliel, pronaći ćemo je, obećajem ti!"- izgovorio je krenuvši brzim korakom prema crkvi.

Nije mi preostalo ništa drugo već da krenem za njim. Polje oko nas počistilo se od mrtvih čudovišta, kao da se ništa nije ni dogodilo. Tiha te mirna noć kao i svaka druga, nebo posuto milijun sitnih zvijezda koje su svjetlucale poput krijesnica, kao da se ništa nije dogodilo. Kao da Leuta nije nestala u kanđama onog monstruma. Nije da me boljelo tijelo, već me boljelo srce, raspadalo se u tisuću sitnih komadića.