Dodir vjetra ( ZAVRŠENA)

31. Poglavlje

Moram biti brža, osjećam kako njegova životna snaga kopni, nestaje u beskraju. Pokušavam se probiti kraj vampira i ljudi koji bježe na sve strane, pokušavajući spasiti živu glavu, njega. Sva sreća pa su vampiri okupirani nama, Čuvarima. Napredujemo, ali presporo. Tijelo me boli, rane se prikazuju na meni poput nekakvog magičnog crteža. Svakom novom ranom ja posustajem, borim se. Ne, ne mogu da dozvolim da padnem! Moram da se borim zbog njega, zbog nas, barem toliko sam mu dužna učiniti. Znam da je preokrenuo i nebo i zemlju kada sam nestala. Snažan udarac u leđa oborio me na koljena, pogledala sam iza sebe ali nije bilo nikog. Snažna bol prostrujala je mnome, bol koja izbija dah. Pokušavam uvući malo zraka, ali ne posustaje, pali i prži moju kožu.

„ Izdrži ljubavi, stižem!"- prošaptala sam u vjetar koji me okruživao, probijala se kroz vampire i borbu.

Koliko još imam vremena, prije nego li padnem, prije nego on odustane od svog života. Sada je svaka sekunda bitna, važna. Amaraht je stao kraj mog boka gledajući u moje rane koje su se svakom sekundom pojavljivale sve veće, nema mjesta na mome tijelu koje nije obilježeno crvenim tragovima.

„ Leuta, požuri! Nije mu preostalo još mnogo vremena!"- zavikao je u mom smjeru gledajući u moje tijelo.

Svjesna sam i sama toga, veoma, uz bol koja prati svaku crticu. Izvukla sam svoje dugačke mačeve koji su bili zataknuti za moja leđa. Napravila sam krug, i samim time oslobodila put prema njemu. Potrčala sam koliko me noge nose u dubine tvornice koja je gutala osakaćena tijela, poput pijeska u pustinji što hlapljivo guta vodu. Obarala sam sve što je stalo pred mene, pokušavajući što prije doći do njega. Ne smijem zakasniti, nikada si to ne bih oprostila. Sad kada sam nakon toliko vremena pronašla ono za čime mi je srce žudilo vjekovima. Ne, neću da ga izgubim, borit ću se svim sredstvima. Napela sam svoje tijelo do granica pucnja, potrčala sam dublje u podzemlje koje je zaudaralo na strah i nemoć, lijepio se na moje kosti. Kolika li se samo strava u ovom gnijezdu morala odvijati da su i zidovi vibrirali od zlobe. Dojadilo mi je više ovo skrivanje. Izgovorila sam čaroliju te se moje tijelo prikazalo u punim svom sjaju. Kosa je zasvijetlila, tetovaže oživjele bacajući ljubičastu svijetlost, dok su moje oči bacale crvene sjene.

„ Amaliel!"- zavikala sam glasno nadajući da će me čuti, da će se odazvati mojem glasu.

Glasni zvuci borbe dopirali su iz dubine, životinjsko režanje i snažan miris krvi. Krenula sam prema izvoru svega toga dok sam se borila sa vampirima koji su nemilosrdno nasrtali na mene. Bijes koji me vodio zaslijepio je moja osjetila, dao mi je onaj polet i snagu koju sam trebala da što prije stignem dolje. Nisam bila spremna na ono što me dočekalo. Moj voljeni, moja anđeo je ležao je slomljeno na tlu, krila su bila rastrgana par koraka dalje, dok su se vampiri gostili njegovom krvlju i mesom. Dubagh je sve to promatrala s osmjehom na licu, kao da prisustvuje nekoj veseloj predstavi. Njezin izgled lica bacio me preko ruba, gurnuo me u neku mračnu dubinu za koju nisam ni znala da je posjedujem.

„ Amaliel!"- glasan vrisak izišao je iz mog grla parajući sve na svome putu.

Krenula sam mu u susret ali nije reagirao na moj glas, ležao je bespomoćno, oskvrnjeno. Moj voljeni! Zaletjela sam se mašući mačevima u svim smjerovima pokušavajući otjerati vampire koji su gostili njime. Dubagh se pokrenula ugledavši me, nimalo iznenađeno. Znala je da ću doći, čekala me, kao što lovac čeka svoj plijen. Svojom dugom kosom punom oštrog metala zamahnula je prema meni pokušavajući me dohvatiti. U zadnji tren sam se izmakla i odskočila dalje od Amaliela, ne želim da kojim slučajem dohvati njega. Kako sam plesala borbeni ples s Dubagh tako sam usput tjerala vampire dalje od onesviještenog Amaliela. On mi je i u borbi bio prioritet, on je moje sve. Moj smisao života, moj život. Moram da se borim za nas, za našu sreću. Do mog tijela dopreo je ogroman nalet snage, tijelo ga je upijalo poput spužve. Okrenula sam se oko svoje osi te ugledala moju braću kako stoje iza mene. Sva trojica zajedno s Vilareom stoje podignutih ruku pjevajući na starom jeziku, iz njihovih tijela dolazila je moć. Davali sumi snage da se borim za ono što voli, za svoju ljubav. Od magije moja kosa se podigla, pucketala. Poletjela sam prema njoj, napadajući je svojim mačevima. Sada je tek započeo ples smrti. Sada ostaje samo ona ili ja. Ja se ne predajem, ja ubijam.