Dodir vjetra ( ZAVRŠENA)

12. Poglavlje

Glasan vrisak prostrujao je unutrašnjosti crkve toliko snažno da su nam se kosti naježile. Pojurili smo prema van, moja krila su zasvrbjela te sam iz raspustio u njihovom punom sjaju. Morana me uplašeno pogledala. Sada je prvi puta vidjela kako izgledam u stvarnosti. Nikad se nisam razbacivao onime što jesam. Reul je poletio izgovarajući čaroliju na nekom čudnom jeziku te se na njemu pojavila njegova ratna odora. Isukao je svoj mač trčeći prema barijeri kroz koju je uletio nag muškarac dok je Leuta zastajala te se zaletjela prema Laurelu koji je pao na koljena držeći svoj mač visoko iznad svoje glave pokušavajući se obraniti od zvijeri. Sve što sam u tom trenu vidio je bila Leuta koja je jurila uzdignutim mačem prema zvijeri kojoj se niz usta cijedila slina.

„ Morana djeca!"- zavikao sam te se uzdignuo u zrak te poletio prema samom rubu barijere.

Reul je ispustio ratnički poklik i uletio u borbu napadajući jednu od glava ogromne zvijeri. Živim već tisućljećima na ovoj zemlji ali još nikada nisam vidio ovu zvijer ili čuo za nju. Reul je napadao s jedne strane dok se Leuta borila sa druge. Uzletio sam visoko iznad glave zvijeri te je povukao za ogroman rep na kojem su bile bodlje smještene poput koplja da zadaju teške ozljede.

„ Skloni Laurela!"- viknula je Leuta u mom smjeru.

Kad sam se okrenuo ugledao sam Moranu kako vuče Laurela prema barijeri pokušavajući izbjeći glavu zvijeri koja je napadala. Priskočio sam joj na pomoć te ih oboje izgurao na sigurno.

„Pobrini se za njega! Idite u crkvu, tamo ste na sigurnome!"- doviknuo sam im odlazeći.

Ugledao sam kako je zvijer krenula na Leutu. Moje srce je zastalo na sekundu u strahu za njom. Njezina kosa je zapucketala te poput biča udarila u zvjer, zarezala kožu iz koje je potekla crna tekućina oporog mirisa.

„Leuta!"- zavikao sam dozivajući je.

Odbacila je mač te izvukla dugačke bodeže, njezino lice krasio je osmjeh, osmjeh pobjednice. Imao sam je prilike već gledati u borbi ali nikada nije izgledala ovako. Njezina crna kosa sjala je te su iskre iz nje frcale na sve strane. Iz očiju izlazila njoj je plava svijetlost dok su njezine tetovaže živo putovale njezinim tijelom. Skakala je visoko te napadala zvijer zabijajući svoje bodeže u kožu dok je Reul s druge strane pokušavao slomiti noge da je spusti na tlo i onesposobi za kretanje. Moja je glava, uzletio sam visoko na nebo te se poput kometa spustio i obrušio se na glavu zvijeri udarajući je pored rastrganog uha. Zamahnuo je svojim repom te me zakačio njime i odbacio. Od udarca kosti na mojem krilu su popucale.

„ Amaliel!"

Začuo sam njezin vrisak dok je gledala kako moje tijelo bespomoćno leti prema šumi. Udario sam o drvo rušeći ga. Ustao sam te pokušao uzletjeti kada me bol presjekla kroz leđa. Moje krilo se objesilo te visjelo s leđa. To me neće spriječiti u borbi, Leuta je u opasnosti, moram joj pomoći. Moram je zaštiti, obećao sam! Potrčao sam prema zvjeri koja nije posustajala već je i dalje napadala istom snagom. Leuta se borila oblivena crnom tekućinom po svom tijelu dok je Reul dalje nemilosrdno napadao. Konačno je zvijer pala te se uvijala u boli. Na njezinim leđima stajala je Leuta ponosno držeći svoja dva bodeža čvrsto u ruci. Iz očiju sijevala njoj je svijetlost koja je pržila sve pred sobom. Zastao sam od pogleda na nju, oduzimala je dah. Ne bih se htio naš pronaći nasuprot nje u borbi. Zamahnula je rukama i ugurala bodeže u tijelo zvijeri koja je uz glasan jauk pala na tlo, Leuta je odskočila te se poput mačke dočekala na noge. Pogledom je pratila zvijer, kada je vidjela da se zvijer ne miče ugurala je bodeže u korice te se okrenula prema nama.

„Amaliel ti si ozlijeđen!"- zavikala je u mom smjeru te dotrčala do mene.

„ U redu sam, dobro sam Leuta!"