Dodir vjetra ( ZAVRŠENA)

3. Poglavlje

Sunce se popelo visoko na obzor i prosipalo je svoju jutarnju toplinu na uspavani grad. Ljudi su polako počeli da se izvlače iz svojih tihih kuća i jurili na posao i prema uobičajenim obavezama. Kauzul je zaspao na svome mjestu dok sam ja s krova svoje zgrade promatrala grad i ljude. Bila sam fascinirana time što ni nakon toliko godina nisu bili svjesni događanja oko njih. Ponekad bih znala i uvući se u njihove kuće i promatrati ih u krugu obitelji. Kako se zaigraju s djecom ili uče stvari, najviše sam se voljela uvući u dječji vrtić i raditi nepodopštine s djecom. Tako nevini i nedužni s takvom maštom i smislom za nepodopštine da je to ponekad toliko slatko da sam se znala iz duše nasmijati i provesti s njima ludo. Najviše patnje vidjela sam po bolnicama, tamo je sivilo vladalo. Uvijek bih bila potištena i mrzovoljna kada bih izlazila iz bolnica. Najteže je bilo na dječjim odjelima. Koliko puta sam se znala zapitati što su ta djeca skrivila da obole toliko? Nikada nisam dobila odgovor. Nikada. Neka jeza prošla je mojim tijelom, kao kad sam shvatila da me onaj čovjek može vidjeti. Kada god bi sklopila oči njegove kristalno plave pronašle bi se pred mojima kako mi prodiru duboko u dušu. Što je on? Čovjek definitivno nije. Saznat ću , prije ili kasnije. Imam osjećaj da nije trebao moju pomoć dolje i da se nisam trebala umiješati. Ali kao da me neka nevidljiva nit vukla prema njemu. Jeli nam bilo suđeno da se upoznamo? Vika sa ulice na koju je bacao moj pogled odvukla me od razmišljanja sa mog misterioznog muškarca. Doje su se navlačila grupa klinaca na putu prema školi. Opet je onaj jedan te isti klinac nadrapao od višeg i jačeg. Očito ga nisam dovoljno naučila pameti zadnji put kada su ga navlačili i stali tući i vrijeđati. Vrijeme je da se opet umiješam. Podigla sam se na svoje noge i doskočila na tvrdi asfalt nedaleko grupe klinaca. Prišla sam brzo i pošto me nisu mogli vidjeti doskočila sam do dječaka kojeg su tukli. Uhvatila sam ga za rukav jakne i zamahnula njegovom rukom prilijepivši toliku šamarčinu mangupu koji ga tukao. Moj dječak je zanijemio i samo plaho gledao u momka kojem se stala nazirati crvena ruka sa pet prstiju na licu. Sala sam iza njega i čekala sljedeći potez mangupa. Kada mu se i posljednji put unio u lice svojom nogom udarila sam ga u petu te je on automatski podigao nogu i udario ovog drugog u potkoljenicu zatim sam ga uštipnula za ruku te kako je odmaknuo ruku od boka od mene ovog udario s druge strane lica. Mangup se srušio na asfalt a ostali klinci su se razbježali svako na svoju stranu. Pustila sam malog da stane na svoje noge i u čudu je promatrao okolinu. Nije mu bilo jasno što se dogodilo. Produžila sam korak dalje niz ulicu laganim korakom. Bila sam jako osjetljiva na ovakve stvari i voljela sam da bude po mom. Netko mora tim klincima pokazati tko je jači. Lutala sam iz ulice u ulicu, bez nekog određenog cilja. Promatrala sam ljude i okolinu nevidljiva njihovom oku. Nedodirljiva njihovom dodiru. Kao da ni ne postojim. Korak me polako odveo van grada na periferiju gdje su se kuće stale nizati sa svake strane ulice. Drveće je slobodno raslo nesputano asfaltom i gradskim zgradama i neboderima. Ptice su veselo cvrkutale dok su se male životinje skrivale u visokom travama i krošnjama visokog drveća. Te njegove oči pratile su me svuda. Nisam se mogla riješiti tog osjećaja nelagode koji me vukao u svoje dubine. Kako me pogledao, kao da mi nazire u samu dušu. Sunce se već popelo visoko na nebo i nije bacalo sijenu. Mada ja nisam ni mogla da imam sijenu sve dok sam u ovom obliku nevidljivosti. Podne je. Pogledala sam dalje niz ulicu do kuda je sezao moj pogled i sama čista priroda. Nema gradske vreve već tu i tamo pokoji automobil projurio je cestom svojim poslom. Lijeno sam koračala i pogledom prolazila po horizontu kada mi je za oko zapela mala skoro pa razrušena crkva. Na pola urušen toranj vinuo se visoko u nebo. Odlučila sam je pogledati malo bliže. Ubrzala sam korak kao da mi život ovisi o tome što ću da pronađem u toj crkvi. Vukla me bliže sebi nekom meni nepoznatom magijom. Samo što nisam potrčala prema njoj preskačući sve prepreke koje su mi se pronašle  na putu. Na samom domaku vrata ona su se naglo otvorila i iz crkve izašao je on prestrašivši i mene i sebe. Opet, opet me vidi. Kako me može vidjeti kada moram biti nevidljiva?

„Ti!"- iznenađeno je rekao.

„ Da ja!"- uzvratila sam mu više prestrašena nego iznenađena. Ne pamtim dane kada me zadnji put uspjelo nešto prestrašiti. Voljela sam misliti sebi kao o neustrašivi osobi.