Dodir vjetra ( ZAVRŠENA)

9. Poglavlje

Nikada u životu nisam imala veću tremu! Napraviti sendvič za djecu, za mene kvantna fizika što mislim da bih prije savladala nego pravljenje sendviča. Vidjela sam ga kako me promatra krajem oka i zadržava smijeh. Ma koliko se trudio sakriti od mene zabrinutost, ona isijava iz svake njegove pore. Znam da se boji za djecu, tko se ne bih bojao dovesti nepoznata stvorenja u njihovu okruženje. Polako smo krenuli nositi hranu za stol kad su klinci krenuli da sjedaju gladni bacivši se na stolice. Vidjela sam da me Reul i Laurel pogledom dozivaju pažljivo promatrajući događanja oko njih. Njima je to sve kao i meni sasvim novo. Znala sam se tu i tamo malo pošaliti s ljudima, naravno onima koji su to i zaslužili. Odvojili smo se od djece da možemo pričati. Sjela sam nasuprot njima dvojici koji su svojim pojavama zauzeli skoro pa cijeli prostor.

„ Imaš li ideje tko bi mogao stajati iza tvog napada Leuta?"- upitao je zamišljeno Laurel.

„ Ne znam! Krenula sam u borbu da isprašim par vampira kada je nagli nalet neke strane moći krenuo na mene isisavajući moju magiju!"- odgovorila sam mu.

„ Je li se dogodilo što prije ovog napada? Bilo što čudno ili nešto što si možda predvidjela pa zanemarila kao nebitnu činjenicu? Misli Leuta, svaki trag nam je za sada dobar!"- odgovorio mi je Laurel.

„ Zašto mi pomažete?"- upitala sam zaintrigirano.

Pogledali su se kao da važu hoće li mi reći ili me pustiti u neznanju.

„ Mi smo također imali problema u našim dimenzijama, samo što smo mi bili spremni i obranili se. A i ti si naša mala sestra! Tko će da ti stane u obranu ako ne tvoja braća! Ma koliko mi bili magična bića, mi jesmo porodica! Barem ja tako mislim!"- izjavio je čvrsto vjerujući u to što govori Reul.

Lagala bih kad bih rekla da mi ne godi ovo njihovo priznanje. Uvijek sam željela da imam braću, da imam porodicu. Čeznula sam za time stoljećima.

„ Zaista tako mislite, obojica?"- upitala sam da se uvjerim da sam dobro čula.

„ Da!"- odgovorio mi je Laurel.

Nisam mogla da izdržim a da ne zavrištim od sreće. Bacila sam se između njih dvojice te ih zagrlila snažno iznenadivši ih tim postupkom. Isprva su samo mirno sjedili te je Reul prvi lagano primio moja leđa u nespretnom zagrljaju dok je Laurel vidjevši njega ponovio njegovu kretnju.

„ Nemate ideje koliko sam žudjela za ovim riječima! Hvala vam! Ja imam braću! Toliko sam sada sretna!"

„ To ne znači da smo ti oprostili za Loleka i Boleka!"- dobacio mi je nespretno se pokušajući nasmijati Reul.

Taj zvuk zvučao je veoma čudno, kao da pokušavate upaliti traktor koji se baš i ne da upaliti. Laurel mu je dobacio čudan pogled i stao klimati glavom pokušavajući sakriti svoj smijeh. Nikada do sada ih još nisam vidjela da se oni smiju. Nisam ih vidjela ni u dobrom raspoloženju, uvijek su namrgođeni koliko ih ja znam. Amaliel nas je krajem oka tiho promatrao poslužujući djecu usput. Bojao se za njih, znam i ima pravo, tko se nabi. Ipak su to djeca u pitanju. Pogledala sam svoju braću. Osjećaj koji prolazi mnome dok izgovaram tu riječ braća puni me ponosom i neizmjernom srećom, mogla bih se vinuti u visine i glasno vikati.

„ Momci, ne smijemo dozvoliti da se bilo što dogodi ovoj djeci, oni su na prvome mjestu. Već su imali nekoliko napada kada ej Amaliel bio ozlijeđen. On sam protiv horda vampira koji pokušavaju doći do njegove krvi. Moramo ih zaštiti pod svaku cijenu."- zamolila sam tužno.

„ Dat ćemo sve od sebe da djeca ne budu ozlijeđena. Moramo da pričamo sa njim, o zaštiti. Ova magična barijera je slaba, jedva da se drži."