Dodir vjetra ( ZAVRŠENA)

25. Poglavlje

Magla se razilazila dajući neku novu natruhu opasnosti, dašak moći pulsirao je noćnim nebom. Moja nevidljivost davala mi je prednost pred njime dok sam se pokušala udaljiti od Amarahta i njegovih ruku. Njegov ljutit glas odzvanjao je o kamenih stijena pećine odzvanjajući zlobno, tjerajući strah u kosti. Ne bojim ga se, nikada ni nisam. Ona mala iskra nade koju sam još uvijek u sebi nosila tjerala me da povjerujem da možda ipak nije onoliko zloban koliko želi da bude. Nisam željela vjerovati da bi naudio, ne meni, barem se nadam. Ne želim vjerovati da se preko noći toliko promijenio da bi naudio svojoj braći, da mu toliko malo značimo. Ne, odbijam vjerovati u to.

„Leuta!"

Poznati glas prenio se pećinom poput odapete strijele ježeći moju kožu kao u najljućoj hladnoći. Amaliel! To je njegov glas, prepoznala bih ga uvijek. Urezan je u moje srce poput tetovaže koju dijelimo. Okrenula sam se prema smjeru iz kojeg je dolazio glas, koraknula sam par koraka sve dok u moje vidno polje nije ušao Amaraht koji je stajao nasuprot Amalielu. Reul i Laurel pažljivo su se približavali dvojcu koji samo što nije skočio jedan na drugog. Prilazila sam polako, oprezno da ne stvorim ni najmanji zvuk jer to bi jednog od njih dvojice moglo stajati ozbiljne ozljede. Kako sam se približavala tako sam polako otpuštala svoju nevidljivost. Želim da me vidi, da zna da sam dobro. Situacija se zahuktavala iz sekunde u sekundu, Amaraht se branio od Amalielovih žustrih napada. Zadao mu je nekoliko udaraca ali Amaraht nije posustajao već mu i dalje bijesno vikao u lice što je dodatno razjarilo mog anđela. Borio se svom svojom snagom protiv njega pokušavajući ga oslabiti i zadati udarac. Znam kako se bori Amaraht, ali sada prvi puta vidim Amaliela u akciji jedan na jedan. Moj anđeo borio se kao ratnik osvetnik, ponos u meni nije mi dao da se umiješam i ponizim ga svojim miješanjem. Još uvijek sam prilazila kada su se umiješali Laurel i Reul sputavajući Amarahta vezujući činima za tlo. Ozlijedit će ga! Ne mogu to dopustiti! Ma koliko god da je on zao još uvijek je moj brat, moja obitelj! Obitelj treba čuvati i štititi ma koliko god to ponekad bilo teško.

„Ne!"- zavikala sam i pojurila prema njima pokušavajući ih zaustaviti.

Sve glave su se okrenule u mom smjeru te sva četvorica izgovorila moje ime: „Leuta!"

Amaliel je poletio u mom smjeru želeći me zagrliti i poljubiti. Ona iskra u njegovom oku kad me pogledao zasvijetlila je jače, snažnije. Proletjela sam kraj njega i na koljena se bacila nad Amarahtovim tijelom koji je u čudu promatrao moj nastup. Zaglušujuća tišina je nastala dok su osam para očiju bila uperena u mene.

„Leuta?"- tiho je Amaliel promrmljao sebi u bradu začuđen mojim ponašanjem.

„Nemojte ga ozlijediti! Ne molim vas!"- vikala sam prema njima mašući rukama nad njegovim bespomoćnim tijelom.

„Molim?"- upitao je Laurel u čudu naglašujući svako slovo za oktavu više.

„Ne mogu dozvoliti da ga ozlijedite! Ne mogu Laurel!" – suprotstavila sam mu se s malo snažnije, sigurnije u sebe.

„Jel ti to mene zajebavaš Leuta? Malo prije te želio ubiti! Želio te ozlijediti!"- krenuo je vikati Amaliel prema meni bijesan.

Mogu se boriti s njegovim bijesom, mogu se nositi s time, nikada si ne bih oprostila da ga ozlijede.

„Leuta odmah da si se odmakla od njega!"- nije posustajao od svoje namjere te je krenuo prema meni.

Neće valjda da se bori sa mnom? Neće to da učini! Tisuću i jedna opcija motala mi se po glavi kako da ga odvratim od Amarahta. Nisam se bojala za sebe već za ovo bespomoćno tijelo koje štitim ispod svojih ruku.

„Odstupi Amaliel!"- naredila sam mu čvrstog glasa nadajući se da će odustati.

„Reci da nije istina ono što čujem da govoriš! Reci da me moje uši varaju! Nemoj da me zajebavaš Leuta! Ne sada kada sam te konačno pronašao!"- sa svakom izgovorenom riječju njegovo ogromno tijelo se trzalo u boli.