Dodir vjetra ( ZAVRŠENA)

26. Poglavlje

Bez trunke grižnje savjesti slomila mi je srce na tisuću sitnih komadića, rasipala ga po krajoliku poput pepela. Ne mogu da pređem preko toga, izabrala je njega preko mene. Letim već sat vremena pokušavajući je shvatiti, ne ide mi. Amaraht joj više znači, ovo sa mnom je samo gluma, ništa više. Svakim novim razlogom moje srce obuzima hladnoća spram nje. Oteo nju je, ozlijedio nju je i to sve joj nije dovoljno da mi se vrati. Zašto uvijek ja ispadam krivac i u najbezazlenijoj situaciji, uvijek se nekako krivnja okrene na mene. Dovoljno mi je, ne mogu više. Ljubav mora da bude obostrana, ne mogu da se sam borim protiv nje za nas. Moram se malo odmaknuti, zalizati rane poput povrijeđene životinje. Uputio sam se u crkvu usput razbijajući svoju ludu glavu što mi je za uraditi. Ne želim biti ovdje kada se vrati uplakana. Ne bih mogao da ih podnesem, oprostio bi joj istog trenutka bacajući joj svoje srce pod noge. Slab sam na nju, to mi je kristalno jasno. Sletio sam teškog koraka na zvonik. Jutarnje prve zrake sunca polako su kupale zemljinu površinu mameći ptice na prvi jutarnji let uz pjev. Kako može to da mi uradi? Kako je ne boli srce od ove razdvojenosti?

„Ah Leuta!"- tiho sam uzdahnuo pokušavajući olakšati ovu bol u grudima.

Ne vrijedi, ništa ne pomaže. Skupio sam krila na svojim leđima koja su se uvukla pod kožu. Pogledom sam prolazio po hladnim zidovima. Djeca su polako krenula da se bude, moram biti sabran zbog njih, ne smijem da pokažem svoju bol. Otišao sam pod hladan tuš da probam barem malo isprati bol sa sebe. Hladna voda slijevala mi se niz leđa hladeći moje srce. Naslonio sam glavu na zid i pustio vodu da teče, pršti po meni. Zaklopio sam oči ali sve što sam vidio je bilo kako svojim tijelom štiti ono smeće. Znam da joj je brat i shvaćam sve to ali negdje mora da postoji granica, granica koju ni obitelj ne može da prođe. I ja imam braću, mnogo njih ali nikada ne bi dozvolio da jedno od njih stane između nas. Galama iz prizemlja bivala je sve glasnija, djeca su doručkovala. Pogledao sam na sat i već dobrih dva sata stojim pod ovim tušem pokušavajući olakšati bol. Ne pomaže ništa. Izašao sam i obrisao tijelo te navukao traperice i crnu majicu polako se spuštajući u prizemlje. Moram do odem odavde ili ću da skrenem, doslovno. Morana je već obilazila djecu dijeleći im doručak. Pogledala me i iznenadila se od mog izgleda.

„ Što se tebi dogodilo? Nisam čula da si došao, gdje je Leuta?"- izbacivala je pitanje za pitanjem.

„Nema je!"- tiho sam joj odgovorio boreći se da mi glas ne pukne, nikada do sada nisam plakao za jednom ženom pa neću početi ni sada.

Zastala je i pogledala me zabrinuto. Poslala je djecu na drugi kraj prostorije, okrenula se i iz kuhinje donijela dvije velike šalice vruće crne tekućine iz koje se pario opojan miris. Sjela je preko puta mene stavljajući jednu šalicu ispred mojih ruku.

„Pričaj, da čujem!"- ovo nije bila molba već naredba.

Stvarno će me ove žene jednom doći glave.

„Nema se što reći! Odabrala je njega, Amarahta."- ne želim da govorim o ovome, rana je suviše još sviježa i krvari.

„Molim, kako? Ne razumijem, što se dogodilo? Počni iz početka."

„Ne mogu, ne želim da govorimo tome!"- odbrusio sam joj bezobrazno, znam nije ona kriva ali momentalno za mene su sve žene iste.

Ustao sam od stola pogurnuvši šalicu kave na stranu: „ Trebam nešto jače od ovog!"

„Mislim da ti treba odmor,  ne alkohol Amaliel."- tiho je nadodala gledajući me ispod oka dok je u rukama vrtjela  šalicu kave.

„Odlazim!"- odgovorio sam joj brzo bojeći se da ne izgubim snage i promijenim svoju odluku.

„Kamo?"- upitala je sasvim normalno kao da ćaskamo o nekim nebitnim stvarima, volio sam to kod nje, nikada nije radila drame te je poštovala moje odluke.