Dodir vjetra ( ZAVRŠENA)

28. Poglavlje

Neki nemir u meni nije mi dao da se opustim, ta stalna napetost podizala je moje nerve na granice nemogućeg. Uvijek na oprezu, osvrćući se preko ramena. Čvršće sam pritisnuo bedra osjećajući mašinu kako bruji. U pokretu sam već dva tjedna, vozeći se iz grada u grad, iz ulice u ulicu. Želio bih da mogu da kažem da sam miran, spokojan. Lagao bi, sve sam samo ne miran i spokojan. Moje noći su nemirne i tužne. Tuga me poput obruča steže ulazeći mi pod kožu, rezajući srce komad po komad. Tetovaže su polako krenule blijediti, nisu se više micale. Ostale su samo kao podsjetnik na jednu nesavršenu ljubav. Na jednu ženu koja je olako odbacila sve ono za čime je žudjela. Gradska vreva okolo mene davala mi je do znanja da sam stigao do grada. Automobili su jurili na sve strane, pogled na tablicu automobila govori mi da sam prešao državnu granicu a da nisam bio ni svjestan da je prelazim. Pogledao sam na tablu motora i vidio sa sam prošao tri tisuće sto i osamdeset metara. Calgary, duboko u Kanadi, vampirski teritorij. Nadam se da sam dovoljno daleko od nje ali suviše blizu vampirima. Vrijeme je bilo prohladno zbog spuštanja mraka. Moram pronaći neki motel ili hotel da se odmorim i naspavam. U daljini sam ugledao svijetla motela kako svojom crvenom bojom doziva goste. Pritisnuo sam ručicu gasa i ubrzao klizeći uz automobile prema odredištu koje me zvalo. Parkirao sam se skoro uz sam ulaz u motel, spustio sam nogaru na motoru i pokušao ustati. Uspio sam iz petog pokušaja, moje tijelo je zamrlo od predugog sjedenja. Napravio sam par koraka okolo motora da potaknem krv na cirkulaciju. Najednom sve moje sitne dlačice na vratu su se podigle, upozoravajući na opasnost. Skinuo sam kacigu s glave da imam bolju okretnost ako bi došlo do borbe. Oprezno sam se okretao promatrajući svoju okolinu i odakle mi prijeti opasnost, ne dajući naznake da sam svjestan napada. Na uglu suprotne ulice sakupila se grupica muškaraca glasno vičući u mom smjeru pogrdne izraze. Nisam im davao do znanja da ih čujem, polako sam zaključao svoj motor i pokupio svoje stvari s njega te se okrenuo prema ulazu u motel. Krenuo sam malo dužim korakom prema ulazu za svaki slučaj, još je prerano i mrak se nije dovoljno spustio da bih se mogao boriti ili pobjeći, jer sam bio dobrano nadjačan. Jednog ili dvojicu po mojem mišljenu, vampira bih sredio ali njih petnaestak, teško. Ovako umoran i iscrpljen još teže. Svaka bitka ima svoje vrijeme i mjesto. Moje vrijeme još nije došlo. Uletio sam u motel malo brže nego li sam to htio te sam zalupio vratima toliko snažno da su stakla zaškripala. Pogledao sam za recepciju gdje je sjedila mlada djevojka, nekih dvadesetak godina. Podignula je glavu s knjige koju je čitala te me preplašeno pogledala.

„ Oprostite, vjetar!"- ispričao sam se zbog treska.

Pogledala je van prema parkiralištu te vratila svoj pogled prema meni.

„Izvolite?"- preplašeno je upitala.

„ Oprosti što sam te preplašio, bezopasan sam!"- meko sam joj odgovorio te navukao blag osmjeh na svoje lice dok je moje srce krenulo ubrzano da kuca..

„Trebao bi jednokrevetnu sobu!"- prešao sam na stvar, ne želim da se sprijateljujem ni s kim.

Nemam za to vremena ni volje. Opasnost mi diše za vratom, vjerujem da su svojim pojačanim mirisima shvatili što sam i tko sam. Što baš i ne ide meni u prilog, ganjat će me dok im ne dopadnem u ruke.

„Soba sto i jedan! Plaćate odmah ili po odjavi?"- upitala je pažljivo još uvijek promatrajući parkiralište iza mene te pažljivo pogled vračala na mene.

„ Po odjavi."- odgovorio sam joj najbolje što sam mogao.

Što prije se želim domaći sobe, da nabacam barikade na vrata i prozore. Uhvatio sam ključ iz njene ruke te pošao dalje niz hodnik od kuda su se redale soba za sobom.

„ Na krivu stranu ste krenuli, morate ići lijevo, ne desno!"- dobacila mi je samo što sam zašao za ugao hodnika.

Okrenuo sam se na peti te još jedom prošao kraj nje. Sada više nije bila uplašena već joj se u očima ocrtavala znatiželja. Nasmiješio sam se joj te kimnuo glavom u znak i tiho izgovorio ispriku: „ Umor!"