Dodir vjetra ( ZAVRŠENA)

27. Poglavlje

Čim se Amaraht osvijestio i došao  sebi shvatila sam svoju grešku. Okrenula sam se okolo sebe, ali prekasno. Njega više nije bilo, nestao je. Pogledom sam prolazila s jedne strane na drugu da se zaista uvjerim da je otišao.

„Idemo?"- upitao je Reul sasvim nonšalantno, kao da prije par minuta nismo vodili bitku.

Sva trojica smo ga pogledali kao da ga prvi puta vidimo ili kao da su mu izrasle dvije glave.

„Kamo?"- tiho sam upitala gledajući u njega.

Ima samo jedno mjesto gdje sada želim da budem. U Amalilelovom zagrljaju, treba mi da ga zagrlim i izljubim, da se ušuškam kraj njega. Trebam njegovu toplinu i miris, da osjetim na svojoj koži. Nije me pričekao, otišao je, jer sam ga povrijedila, opet. Nisam mogla da dozvolim da naude Amarahtu, on je moj brat jednako kao Laurel i Reul. Brzopleto je zaključio i donio odluku na temelju onog što je zaključio.

„Pa kod tebe Leuta! Kuda bi drugdje mogli da odemo?"- odbrusio mi je natrag Reul laganim korakom krećući se u smjeru koji vodi kući.

Kuća? Je li to moj stan? Je li to dom u kojem želim biti? Ne, nije. Želim Amaliela natrag, želim da je on moj dom, moja kuća kojoj se uvijek rado vračam. Zeznula sam, opet. Jesam li samo ja kriva? Prihvaćam svoj dio krivice, ali morao bi i on prihvatiti jednom i svoj dio. Sva trojica već su bila dobro ispred mene kad sam se pokrenula, teškim koracima krenula sam za njima. Kad sam ih dostigla ubrzali smo korak i za tren oka pronašli se pred vratima moga stana. Kauzul je izašao iz kupaonice sviježe istuširan, te zinuo od iznenađenja kad je ugledao našu malu grupicu. Ugledavši Amarahta zauzeo je obrambeni stav i doskočio do mene pokušavajući me obraniti.

„ U redu je Kauzul. On je sada s nama."- bezvoljno sam izgovorila te pomakla Kauzula sa svog puta i ušla u svoj malen stan.

Reul i Laurel zauzeli su mjesto na mojoj malenoj sofi tiskajući se jedan o drugog, mršteći se neudobno. Amaraht je iznenađeno gledao po stanu mršteći nosom, dok je Kauzul u čudu i dalje pratio naši malu skupinu. Otišla sam u kuhinju i upalila aparat za kavu. Bolje bi mi odgovaralo nešto žešće, jače, da spali ovu zbunjenost u meni. Da, osjećam se zbunjeno, ne znam gdje sam opet pogriješila po njegovom, samo zato što sam branila brata. Znam da bi i on na mom mjestu postupio isto. Ugasila sam aparat koji je tek krenuo da grije vodu, otvorila sam vrata kuhinjskog ormarića te iza žitarica izvukla veliku bocu viskija. Pogledom sam prošla po svojem stanu na muškarce koji su se već udomaćili. Laurel je pogledao u moju ruku gdje sam držala bocu te namrštio nos. Samo sam blago kimnula remenima, te otvorila bocu i potegnula pošteno tu jantarnu tekućinu koja je palila moje grlo, smirivala moje drhtavo tijelo. Muškarci su bez riječi gledali u mene kada sam odmaknula bocu tek toliko da uzmem zraka, te nagnula je opet. Reul je otvorenih usta promatrao kako se tekućina slijeva u moje grlo.

„Malo polakše!"- opomenu me Amaraht.

Pogledala sam ga kao da su mu rogovi izrasli. Odmakla sam bocu s ustiju, te je glasno stavila na stol. Rukom sam poravnala kosu koja je nestašno stršala na sve strane, polako mu prišla, uperila sam kažiprst u njegova prsa i izgovorila u jednom dahu: „ Ti nemaš pravo glasa! Ovo je i onako sve zbog tebe!"

„Leuta"- Laurel se nije dao smjesti.

Htio je nastaviti govoriti ali sam ga naprasito prekinula. Neću da trpim njihova sranja i lažnu brigu, zaboli njih ona stvar zašto se ja sada opijam.

„Što Leuta? Zar nije on stvorio svu tu strku i zbrku? On je kriv što je Amaliel sve krivo shvatio, te otišao!"

Laurel je samo podigao lijevu obrvu toliko snažno da mu se spojila sa kosom. Preokrenula sam očima te se bacila na drvenu stolicu koja je tužno zacviljela pod mojom težinom.