Dodir vjetra ( ZAVRŠENA)

30. Poglavlje

Ne znam koji je dan od kada sam zatvoren u ovom kavezu, imam osjećaj da su prošli mjeseci, godine. Osjećam se toliko slab, ne znam koliko krvi su uzeli iz mene ali po svojoj malaksalosti mogu da kažem dovoljno. Kod anđela je prokletstvo to što ih ne možete iskapiti, naša krv se obnavlja. Ovako im mogu poslužiti stoljećima kao vreća krvi iz koje uzimaju onoliko koliko im je potrebno. Svakim danom imam sve više rana po svojem tijelu, ali nikada ne uzmu više od jednog pehara. Ja sam privatni hranitelj nekom starom vampiru, jer se nitko drugi ne usudi uzeti ni kap moje krvi. Ja ostajem uvijek u kavezu dok druge vade i odvode, te se oni nikada više ne vrate. Vrata podruma su se naglo otvorila te je ušao vampir po imenu Jack, onaj koji me doveo ovdje. Mislio sam da je on glavni u ovoj jazbini, ali sve više mi se čini da ima nekog još jačeg od njega.

„ Anđele jesi li se odmorio?"- posprdno mi je dobacio dok se igrao bodežom u svojoj ruci.

„Oslobodi me pa da vidiš koliko sam se odmorio!"- odbrusio sam mu trzajući se u kavezu, nadajući se da će lanci popustiti nekako.

„ Badava se trzaš, time samo guraš šiljke dublje usvoje tijelo."- uz glasan smijeh njegovi koraci su odzvanjali podrumom.

Stao je ispod mog kaveza te upro svoj tamno crveni pogled u mene još uvijek se cerekajući. Promatrao je ostale kaveze koji su bili puni ljudi. Bilo ga tu svega od starih beskućnika, mladih djevojaka i momka dok je u jednom bila malena djevojčica. Trudio sam se koliko sam mogao da ga odmjerim od njenog kaveza, njene suze su presušile, u očima se iscrtavao samo strah. Imala je koji sedam, osam godina. Nije zaslužila ničime da se ove zvijeri njome hrane. Majka narkomanka nju je prodala za jednu dozu. Krenuo je prema njenom kavezu vrteći bodež u rukama, obožavao je da joj utjera i onako preveliki strah u kosti. Krenuo sam se trzati jače, bolje, žešće samo da ga odvrnem od njezinog kaveza.

„ Što je odustao si od mene? Bojiš me se vampiriću? Nisi dovoljno muško da se namjeriš na nekog sebi ravnom?"- pokušavao sam ga isprovocirati.

Nije se ni okrenuo, već je bacio nož u mom smjeru koji se zabio u moja leđa. Nisam ni glasa pustio, nisam želio pružiti mu to zadovoljstvo da vidi bol na mom licu. Nije odustao i dalje je koračao prema djevojčici koja je sada vrištala na sav glas. Svi kavezi krenuli su da protestiraju težini koju nose. Svako imalo živo biće krenulo je da se trza, glasni zveketi lanaca pronosili su se podrumom, strop je vibrirao i protestirao od siline koju mora da izdrži. Kavezi su krenuli da se ljuljaju, sudaraju jedan o drugog. Zanjihao sam svoj kavez što jače te se sudario o drugi, dok je žbuka padala po nama. Svakim zamahom lanac na kojim sam visio bio je sve labaviji. Tetovaže kao da su protestirale zajedno sa mnom, krenule su blještati jarko ljubičastom bojom koja se odbijala od zidova podruma. Pogledao sam u Jacka kojem se sada strah ocrtavao u očima. Pokušavao je da se izmake od kaveza koji su se svakim zamahom sve više spuštali.

„Prestanite! Svi ćete doći na red!"- vikao je pokušavajući da nas uplaši.

Režao je na kaveze pokazujući svoje ogromne zube, sikćući na nas. Nismo marili, samo smo nastavljali da se borimo. Više vampira nahrupilo je u podrum s čudom gledajući kako se kavezi klate i svakim novim zamahom spuštaju. Kao da sam im dao onu jednu malenu trunku hrabrosti da se bore za sebe, za nas, zajedno smo jači. Uz glasan zvonjavu pao je prvi kavez, za njim je slijedio drugi, polako strop je popuštao pritisku te su kavez padali jedan za drugim. Dočekao sam i ja svoj pad, po drugi put u svom životu, samo što sad nisam pao s neba i nije bio toliko bolan pad. Ovo je pad slobode. Kako sam tresnuo o betonski pod tako je željezo popustilo i moj kavez se otvorio. Izvukao sam svoje tijelo iz uskog kaveza, prema meni je krenulo petorica vampira uključujući i Jacka. Raširio sam krila te su na njima vrhovi poprimili željezne oštrice. Kako sam se okretao u krug tako su glave letjele na sve strane dok su tijela buktala u vatrama. Ne znam odakle ali moje tijelo je vuklo neko staru magiju, sam od sebe izgovarao sam čaroliju na što se tetovaža uzdigla iz mog tijela te je bacala svjetlost u nekim starim, skoro zaboravljenim simbolima. Svjetlost simbola ih je zasljepljivala, u prilici uzdigao sam se u let krilima režući preostale kaveze koji su još uvijek visjeli sa stropa. Priletio sam djevojčinom kavez te snagom svojih ruku otkinuo bravu koja nju je držala zaključanom.