Dodir vjetra ( ZAVRŠENA)

29. Poglavlje

Osjećaj praznine od njegovog odlaska sve me više preuzimao, mučio me i tištao moju staru dušu. Dva tjedna već ga tražim da se ispričam, da mu kažem da sam pogriješila. Nema kutka u ovom dijelu zemlje koji nisam pregledala. Nema ga, nestao je, otišao je što dalje od mene, nije da ga krivim. Zar mu toliko malo značim da se ne želi boriti za našu ljubav, za nas. Povrijedio me njegov postupak, povrijedila sam i ja njega. Sada smo izjednačeni. Svejedno nedostaje mi što ga nema kraj mene. Ushodala sam se po stanu tražeći još jedan način, da pokušam doći mu u trag, samo da ga vidim, da ugledam njegovo lice i da znam da je dobro, ništa više ne tražim.

„Leuta, otišao je! Ne možeš to da promijeniš, donio je odluku kao što si i ti donijela! Smiri se, širiš i na nas tu svoju nervozu!"- dobacio mi je Laurel zagledan u laptop.

Od kada je otkrio tehnologiju kao da je poludio, non stop je pretraživao Internet tražeći, ni sam ne zna što. Reul se zalijepio za televizor fasciniran slikom, dok je Amaraht proučavao knjige te ih svaki dan dovlačio sve više, polako moj stan počinjao je ličiti na skladište. Znam da je to za njih nešto novo i da u svojim dimenzijama toga nemaju. Počinju da mi idu na živce, ponašaju se kao djeca kada otkriju novu igračku. Jedino je Kauzul svaki dan spavao, noću mi je pružao podršku u potrazi. Noću u svojem zmajskom obliku nikada se nije razdvajao od mene. Bio on u ljudskom ili životinjskom obliku, njegova vjernost i odanost nikada nije bila upitna.

„Vi i dalje mislite ovdje samo nasjedati ovako bezbrižno? Svaki za svojim ovisnošću? Idete mi na živce!" gubila sam polako svaki dodir sa svojim živcima.

„Koji je tvoj problem Leuta?"

Laurel je ustao s stolice i suprotstavio mi se u svojoj punoj veličini nad mnom. Bijes je kolao mojim žilama te kroz oči u talasima isijavao van. Tetovaže su krenule putovati mojom kožom kako je bijes polako preuzimao moje biće. Oči su krenule svijetliti crvenom svjetlošću.

„Nemoj da se ti meni sada unosiš u lice Laurel! Ne mogu da trpim sada to sranje! Ne od tebe!"- vikala sam mu u lice.

Reul i Amaraht su podigli svoje glave pažljivo promatrajući nas dvoje koji smo se polako približavali granici od koje više nije bilo moguće vratiti se natrag.

„Smirite se oboje!"- glasno je dobacio Amaraht.

„Kako da se smirim? Vas trojica ovdje gubite vrijeme dok ja tražim, nema kutka u koji nisam pogledala, nema mjesta koje nisam pretražila u ovom dijelu zemlje! Polako gubim nadu! Moram da ga pronađem, vi to ne razumijete!"- vruće suze krenule su kliziti niz moje lice.

Suznih očiju molećivo sam gledala u Laurela koji je polako spuštao svoju visinu, uhvatio me za rame te ga nježno protisnuo. Prišao je i nježno me zagrlio dok sam plakala, te namakla suzama njegovu košulju. Ova agonija otvara moju dušu koja izgara za samo jednim njegovim dodirom.

„Ne mogu, ako ga ubrzo ne pronađem, bojim se da ću izgorjeti u vlastitoj vatri! Molim vas pomozite mi, pomozite da ga pronađem!" – znam da svoju slabost pokazujem pred njima. Mada oni veoma dobro znaju da je to on, od onog momenta kada su se naše duše spojile.

„ U redu je Leuta, pa to i radimo cijelo vrijeme, ti si toliko fokusirana na fizičku potragu da uopšte nisi obraćala pažnju na ono što mi radimo. Pomažemo ti, slijedimo tragove. Pa dobro barem neki od nas!"- pogledao je prema Reulu koji je izvio jednu obrvu prema njemu.

„ I ja sam u potrazi, čekam svoj kontakt da mi se javi!"- dobacio je Reul u svoju obranu.

Snažna bol presjekla je moje tijelo, uhvatila sam se za grlo gdje se pojavila ravna crvena crta. Automatski sam se uhvatila za vrat dok sam vrisnula od bola. Laurel je odskočio od mene dok sam ja uplašeno gledala prema njemu. Amaraht i Reul doskočili su do mene svaki me pridržavajući s jedne strane. Bol još nije do kraja prestala kada se druga pojavila u području mog trbuha. Još jednom sam vrisnula, Kauzul je dotrčao iz sobe van sav zbunjen i na pola u promjeni. Moji vriskovi parali su zrak kako su se nove rane pojavljivale na mom tijelu. Nije trebalo dugo prije nego li je Laurel donio zaključak.