Dodir vjetra ( ZAVRŠENA)

11. Poglavlje

Ne vjerujem ovoj Morani, očito je da je zanima Laurel. Svojim zmijskim pogledom prati samo njega dok se tijelom sve više približuje Amalielu. Primijetila sam da me Reul promatra svojim intenzivnim pogledom. Ježim se od tog pogleda, sve dlačice na vratu su se podigle.

„ Trebaš li nešto Reul ili samo tako buljiš u mene?"- iznervirano sam mu dobacila.

Okrenuo je pogled prema Laurelu te glavom kimnuo prema van. Jedan okret je bio dovoljan da nestanu na danjem svijetlu nama pred očima. Moranin izgled lica bio je više nego komičan, kao riba na suhome. Okrenula sam se od njih i otišla van. Sunce je bilo visoko na obzoru dok su u krošnjama drveća veselo cvrkutale ptičice. Krenula sam prema šumi da malo uhvatim zraka, da razmislim o svemu. Tko bi mi želio nauditi, tko ne bi, veće je pitanje.

„Mislio sam da si ovdje! Jesi li u redu?"

Nisam se morala okrenuti da znam tko je postavio pitanje. Njegove korake prepoznala bih i u snu. Miris koji dopire od njega melem je za moja pluća koja su se nadimala povući što više tog opojnog mirisa.

„ Da, u redu sam!"

„ Ne izgledaš mi tako Leuta, kaži mi u čemu je problem!"

Kako da mu kažem kad ni sama ne znam. Ja sama sam problem. Zašto se ljutim kad mu ona stane preblizu, taj čudan osjećaj u meni nije mi ugodan, prži me iznutra poput vatre. Ne volim taj osjećaj.

„ Rekla sam da sam u redu!"

Povisila sam ton mada nisam namjeravala. Čula sam da je zastao nadomak mene, njegova tišina govorila mi je koliko sam ga ovim riječima povrijedila.

„Oprosti Amaliel! Malo sam nervozna. Nisam se htjela istresti nad tobom. Oprosti!"

„Pričaj sa mnom Leuta, ja ti nisam neprijatelj."- tiho mi je odvratio.

Kako da pričam s njim i da mu kažem što osjećam? Hoću li biti radi toga slabija, ranjivija? Nikada nisam imala ovaj osjećaj u sebi, nepoznat mi je, bojim se. Ne mogu to da izgovorim na glas, ma koliko ja otvarala usta glas nije izlazio iz mog grla.

„ Nemam što da ti kažem a da već ne znaš!"

„ Kada budeš spremna ja sam ovdje, čekam te! Uvijek ću da te saslušam!"

Okrenuo se i otišao, ostavio me samu sa zbunjenim mislima. Što sam više razmišljala to sam sve manje razumjela što se to događa sa mnom. Lagani vjetar donio je do mene opor, vruć miris. Demon. Okrenula sam se kao oparena prema izvoru od kuda je miris dopirao, ali na tom mjestu nije bilo nikog. Izgovorila sam čaroliju tek toliko glasno da je dah izašao iz mog grla. U sekundi na meni se nalazilo moje ratničko odijelo. Kosa mi je zapucketala od elekcriteta kako je lagano zavijorila na vjetru. Pogledom sam pratila unutrašnjost šume čekajući što će da iskoči pred me. Približavala sam se lakim i tihim korakom izgovarajući čaroliju nestajanja. Ne, nisam htjela pobjeći, moja unutrašnjost vibrirala je za ukrštavanjem mačeva. Moje tijelo polako se rasplinjavalo kako je čarolija bivala sve jača. Kako sam se približavala mjestu na kom je miris bio sve jači tako sam ja bila sve nervoznija i opreznija. Sama sam ovdje, što ako opet ostanem bez svoje magije? Što ako me budu opkolili? Ogledala sam se okolo sebe ali nikog nije bilo na vidiku. Polako sam se stala prikradati koračajući šumom na oprezu. Živci s mi bili napeti poput strune. Pogledom sam prolazila po raslinju i krošnjama, nisam primijetila nikog. Smrad je bivao sve jači kako sam sve više ulazila u šumu.

„Pokaži se!"- zavikala sam.

Nekoliko preplašenih ptica poletjelo u plavo nebo, niski grm stao se tresti i iz njega je dopiralo bolno stenjanje. Odskočila sam isukavši svoj mač spremna na opasnost koja se krije iz grmlja. Izgovorila sam čaroliju i uzdigla se u zrak spremna napasti kad su moje oči ugledale golog muškarca kako se uvija od boli. Njegova koža bila je spaljena, od tuda taj opor miris. Prišla sam mu brzo stavljajući svoje prste na njegovu pougljenu kožu. Na moj dodir iz grudi mu je izašao tihi jauk, njegove oči su se široko otvorile u strahu.