Dodir vjetra ( ZAVRŠENA)

24. Poglavlje

Noć je sve više bivala napetija, okrutnija bez nje. Život kao da nije život ako nje nema u njemu. Ona je cijeli moj smisao, moja bit. Ako je ne pronađem, Bože ni ne mogu da pomislim što će biti ako? Nema ako, nego kad, kada je pronađem. Moja utroba gori od potrebe da je kraj mene, da je držim u svojim rukama u čvrstom zagljaju. Spoj između krila i leđa pekao me nesnosno, ne marim, moram da je pronađem što prije. Zamahnuo sam jače leteći po tamnom nebu te promatrao tlo i svaku kretnju koju sam uočio. Ništa novo, ništa što bi me brinulo ili bilo vezano s njezinim nestankom.

„Gdje si Leuta, daj mi neki znak!"- molio sam za bilu kakvu naznaku, mali sitni znak da je ovdje, u ovoj dimenziji.

Letio sam s jednog kraja na drugi već po deseti put. Spoj je krenuo krvariti od pucanja kože od napetosti. Tanki mlazovi krvi slijevali su mi se niz leđa, kapajući na tlo uz tupe udarce koji su odjekivali u tišini. Moram malo odahnuti, možda jesam anđeo i snažan ali gubim dosta krvi svakim zamahom otvarajući sve veću ranu na leđima. Približavao sam se zvoniku kada sam ugledao kako Reul i Laurel žestoko raspravljaju na tlu.

„Leuta!"- panika je krenula da preuzima i onaj mali dio moje svijesti koje se trudilo da ostane prisebno.

Zamahnuo sam svom snagom i krenuo se spuštati prema njima. Kada ih je vjetar zapuhnuo obojica su podigli poglede prema meni. Sačekali su da se spustim što nisam uradio nježno već sam doskočio svom silinom kraj njih.

„Ima li što novo? Znate li gdje se nalazi? Gdje je drži? Idemo po nju?"- bacao sam pitanja na njih pogledom punog nade.

„Polako Amaliel! Idemo po redu!"- oglasio se Reul čvrstog glasa, pokušavajući me smiriti.

„Molim te daj mi bar nešto, izludjet ću!"- molio sam ga kao nikog do sada, preklinjao da mi kaže što zna.

„ U redu, slušajte što sam saznao! Nisu je odveli u drugu dimenziju, sakrili su se ovdje. Ne vjerujem da Amaraht ima toliku moć pa da može sam stvoriti jednu sebi, možda samo privid dimenzije."

„Želiš reći da su nam cijelo vrijeme pred nosom?"- ubacio se Laurel sav crven od bijesa.

„Ne baš direktno pod nosom ali imam svoje sumnje. Ima jedno područje nedaleko odavde gdje je poraslo upotrebljavanje magije, kada se približiš tom mjestu tlo jednostavno vibrira od naboja."- objašnjavao nam je polako i u detalje, namjerno izostavljajući onaj najbitniji dio.

„Reci nam gdje je to mjesto, gdje je drže Reul?"- ubacio sam se polako gubeći živce.

„Nije tako jednostavno Amaliel, moramo isplanirati kako da je izvučemo. Bojim se da kad bi shvatio Amaraht da je spašavamo mogao bi je odvući dalje."

„ Moramo požuriti Reul, možda je u nesvijesti ili ranjena!"- pokušavao sam ih dozvati pameti dok se panika u meni uzdizala poput žuči.

„Ne vjeruje da bi je mogao mučiti, ne zaboravi on je voli."- hladno mi je dobacio Laurel.

Reul je promatrao situaciju pogledavajući čas mene , čas njega nijemo odmahujući glavom. Naslonio sam se leđima na hladan zid crkve da ne padnem ničice pred njih od jada.

„Ne dodavaj mu sol na ranu Laurel. Vidiš da je zabrinut, prihvati već jednom da je sada jednim dijelom dio nas."

Laurel na ovu opasku nije ništa odgovorio već se okrenuo i otišao ljutito prema šumi, dok su njegovi koraci odzvanjali o kamene spomenike. Reul je odmahnuo glavom i ispustio zrak iz grudiju koji je zadržavao.

„Ne brini, priviknut će se na tebe, samo mu daj malo vremena. Leuta je uvijek bila kako bi vi ljudi rekli naša mala seka, te je uvijek sve radila na svoj način, ili bolje rečeno uvijek je dovodila mak na svoj konac."