Dodir vjetra ( ZAVRŠENA)

16. Poglavlje

Njezin glas pun panike zaustavio me na mjestu, nisam se usudio okrenuti. Ne želim da me opet odbije, ne bih mogao to podnijeti. Čekao sam trenutak, dao joj vremena da sakupi to malo hrabrosti koliko joj treba da izgovori na glas te riječi. Tišina. Sve što želim je da prizna, da me želi toliko snažno kao što ja želim nju.

„Stvarno želiš čuti te riječi da ih izgovorim na glas?"

„Da, želim!"- čvrsto sam joj odgovorio.

I tišina se nastavljala, ne može da prevali te riječi preko svojih slatkih sočnih usana. Ma koliko ona bila hrabra i odlučna u borbi, kad je ona sama u pitanju da donese odluke koje se tiču nje same tu je kukavica. Da može sakrila bi se u najmanju rupu i ne bi izmolila glavu van a da se je ne prisili. Da, trebam čuti te riječi. Želim znati na čemu sam s njom. Ne želim da se igramo lovaca, pa malo bi pa malo ne bi. Mora da prizna prvo sama sebi da ih može izgovoriti.

„Amaliel!"- tiho me dozivala.

Okrenuo sam glavu i pogledao je krajem oka. Stajala je kao okamenjena čvrsto stisnutih ruku uz svoje tijelo. Paničnog pogleda uperenog u mene. Ne, ovaj puta neću da popustim. Želim da prevali to pa makar morao ovdje stajati čitavu vječnost.

„Zašto mi otežavaš ovo?"- upitala je tužnog glasa.

„Zato što želim da izrečeš već jednom to. Izgovori Leuta, to je sve što želim."

Okrenuo sam se natrag prema crkvi i stao korak dalje od nje. Ovaj korak bolio je mene više nego nju, svaki korak koji napravim, korak je dalje od nje, korak dalje od moje ljubavi.

„Želim te! Da, želim te više nego želim bilo što u ovom svojem dugom životu Amaliel"- zavikala je sa panikom u glasu bojeći se da ću napraviti još koji korak dalje od nje.

Okrenuo sam se cijelim tijelom prema njoj. Stajala je mirno pognute glave i prstiju stisnutih u pesnice, napetog tijela poput pruća. Gledao sam je tiho bez riječi želeći da ponovi ono što je izrekla, da bude sigurna u to pto je izgovorila. Podigla je glavu visoko, ponosno. Osmjeh joj je obasjao njezino lice, osmjeh koji je obojao moje srce u dugine boje te ga podiglo u visine.

„Da Amaliel, želim te više nego sam ikog željela. Želim biti kraj tebe, trebam te kraj sebe."

Krenuo sam korak prema njoj, korak prema ženi koji volim, koju želim. Raširio sam ruke i ubrzao korak da što prije stignem do nje. Da je uhvatim u svoj zagrljaj i nikada više ne ispustim. Njene riječi dovoljne su mi da mi daju snagu za borbu, da se borim za nju. Nije čekala da stignem do nje već je poletjela prema meni, u moje naručje.

„To sam treba čuti, toliko sam to trebao da čujem od tebe. Želio sam da sama shvatiš koliko me želiš i da budeš sigurna u riječi koje izgovoriš. Oprosti mi na tvrdoglavosti draga moja."

Poljubio sam je kao nikada nikog do sada nisam, uhvatio sam njezino vitko tijelo i prislonio je na moje srce. Produbio sam poljubac i unio cijelog sebe da joj dokažem da mislim ozbiljno, da je ona jedina žena na ovome svijetu za koju bih i život dao.

„Amaliel!"- tiho je prostenjala u moja usta grabeći me za ramena da mi bude što bliže.

„Da draga!"- odgovorio sam joj jednako strasno.

Upleo sam svoje prste u njezinu dugačku kosu i lagano joj nakrivio glavu da dobijem bolji pristup njezinim usnama. Naši jezici plesali su neki nepoznati ples nabijen strasti i ljubavlju.

„Draga, moramo da se maknemo odavde. Izašli smo van barijere i nismo sigurni."

Zamućenih očiju pogledala me ne svjesna onog što joj govorim. Iako ne shvaćajući moje riječi kimnula je glavom u slaganju. Uhvatio sam je za ruku i poveo prema crkvici dok je na istoku polako krenulo sunce da izlazi iza tamnih oblaka. Držala se za moju ruku kao da joj o tome ovisi život, kao za slamku spasa. Moja opasna ženica ipak se nečeg boji.