Dodir vjetra ( ZAVRŠENA)

5. Poglavlje

Nekako me potreslo to što sam vidjela djecu oko njega. Zar im on pomaže ili ih iskorištava kao i svi ostali? Ne djeluje mi taj tip koji bi iskorištavao tako nevina bića. Ali ne bi bilo prvi puta da sam se prevarila. Morat ću da ga držim na oku. Ona crkva u kojoj žive kao da je zaštićena nekom starom magijom. I ne, ne govorim to samo zbog toga što je to crkva. Jeste da je sagrađena na svetom tlu ali ima tu toga mnogo više i dublje nego li se čini na prvi pogled. Mrak se polako počeo spuštati i vrijeme je da stavim svoju opaku masku na lice i krenem svojim putem uništavanja monstruma koji kao da iskaču iz svakog ugla. Kauzul će ubrzo da se probudi i potražit će me kao i uvijek. Moja mica maca, malena moja maza. Ne znam što bih bez njega, on je moje sve. Najbolji prijatelj, partner u kriminalu, u svemu je sa mom od samog mog postanka. Bez njega ova samoća padala bi još teže na moju dušu. Zašto pobogu imam dušu kada ne mogu da umrem? Čemu ona uopšte služi. To još nisam skužila sam svo svoje postojanje. Opet ću da se izgubim u svom razmišljanju i samosažaljevanju. Vrijeme je da pokrenem ovu svoju guzicu i da uklonim par loših momaka iz svoje dimenzije. Zato i jesam ovdje, zar ne? Navukla sam uske kožne hlače na svoje noge te crnu pripijenu košulju bez rukava. U mojem poslu veoma je bitno a bude usko. Zamislite da usred bitke svojim kandžama zahvati moje hlače i raspara ih baš tamo gdje se drže za mene? Završila bi gola i umrla od srama a ne od nečije ruke ili nečeg drugog. Moja odjeća je bitna zbog sigurnosti. No dobro, i dobro izgledam u tome, ima nešto i u tome. Ipak sam ja žena a koja žena ne želi izgledati dobro pa makar i u bitci. Danas je red na raspuštenoj kosi, moja kosa ima svoju magiju i kada mi zatreba može da bude kobno ako je krivo sapletem po meni. Već se poprilično spustio tamni mrak na grad da bude sigurno za mog zmajića, vrijeme je da odem na krov. Navukla sam tešku magiju preko sebe poput teškog ogrtača. Pucketala je na mojoj koži poput sitnih iskrica. Požurila sam stepenicama prema gore poput nošena vihorom i laka kao pero. Otvorivši vrata naglim pokretom ruke i izjurila u noć. Krov je bio prazan. Ovo je čudno. Kauzul je već morao biti ovdje. To nije njegov običaj.

„Bilik mason Kauzul!"- zavikala sam čaroliju da ga dozovem.

Ništa. Jedno veliko ništa. Čudno, on je uvijek bio tu prije mene. On bi mene uvijek dočekao promatrajući nebo. Stala sam na rub zgrade i zagledala se u nebo ne bih li ga ugledala. Ništa. Sada sam već počela da brinem. Zazvala sam tiho vjetar da me ponese u noć u potragu za mojim vjernim prijateljem. Bojim se da mu se nije nešto loše dogodilo. Ali tko bi se usudio da krene na Kauzula? Tko bi se usudi da krene na mene preko njega? Tko je toliko glup? Netko tko ne zna tko sam ja i što mogu. Preokrenut ću i najmanji kamenčić na ovoj zemlji da ga pronađem. Vjetar me podigao visoko na nebu i upravljala sam njime lako poput kista na praznom platnu. Preletjela sam cijeli grad a njega nina vidiku. Sada već brinem. Smirila sam svoje disanje koje samo što nije preraslo u paniku. Na nebu se ukazala svjetleća kugla. Tko li je tako glup pa da prelazi dimenziju na tako vidljivom mjestu. Ovo ne miriše na dobro, nikako ne miriše na dobro. Iz svijetlosti izašla je Dubagh. Što ona želi? Što će ona ovdje? Zna li uopšte Amaraht da je ona ovdje? Nekako mi se čini da on ne zna da ona skiće iz dimenzije u dimenziju bez njegovog nadzora.

„Što je Leuta, što si tako zinula?"- siktala je svojim oštrim zubima na mene.

„Što ti radiš ovdje Dubagh?"

„ Šta te briga što ja radim ovdje!Obavljam posao za svog gospodara."- odgovorila je sasvim nevino.

Gledala je negdje iza mene kao da nekog traži i očekuje. Iza nje svjetlost se pojačala i iz nje je izašao Amarht. Sav u svom blještavom oklopu poput kakvog ratnika spremnog za ratni poklič da pojuri prema neprijatelju.

„Leuta kakvo ugodno iznanđenje! Što ti radiš ovdje?"- veselo je upito.

„Mmm, ovo je moja dimenzija. Bolje pitanje je što vi radite ovdje?"