Dodir vjetra ( ZAVRŠENA)

EPILOG

Prve jutarnje zrake miluju mi lice dok se sunce polako izvlači. Čvršće je stegnuo svoje ruke oko mene privlačeći me bliže dok mi nježno vrat obasipa poljupcima. Upravo ovako sam zamišljala našu vječnost, da zajedno kroz nju proletimo s rukom u ruci kao jedna. Pritisnula sam svoje tijelo bliže da ga upijem kroz kožu, da nam se duše spoje. Tiho predući poput mačke.

„Morali bi krenuti ljubavi!"- tiho je šapnuo u moje uho.

„ Još malo dragi, još malo da te imam samo za sebe!"- odgovorila sam mu čvršće stežući njegove ruke omotane oko mene.

Omotao je svoje noge oko mene prevrćući me na leđa, te se u sekundi našao nad mnom. Spustio je svoje meke usne na moje dok je jezikom zadirkivao moj. Umotala sam prste u njegovu dugu kosu želeći ga još više približiti sebi. Ne želim da ovo ikada završi, želim da ovaj oblak bude naše utočiše, naš skriveni komadić raja. Odmaknuo je glavu tiho me promatrajući, volim što njegove oči govore ono neizrečeno a dublje od bilo koje riječi.

„Ako se odmah ne pomaknemo bojim se da bi ostali ovdje cijelu vječnost ljubavi."

„Meni odgovara upravo ovako!"- uz smijeh sam mu odgovorila mazeći njegova leđa gdje su izrasla nova krila, crnog perja poput katrana dok su rubovi sijali svjetlošću dijamanta.

„Želiš da krenu u potragu za nama i pronađu nas u ovom položaju?"- uz tutnjavu smijeha odgovorio mi je dok je cijelo njegovo tijelo vibriralo.

„ Jedva čekam da se svako vrati, da konačno možemo da budemo sami i da uživamo upravo ovdje na ovom oblaku koji je naš dom, naše malo carstvo!"- iznervirano sam odgovorila dok sam se pokušala izvući ispod njega.

Njegov smijeh odzvanjao je nebom, ta meka tutnjava koja je grijala moje srce, moju dušu. Znam da moramo da krenemo, ali momentalno mi je odgovaralo da ga imam samo za sebe. Mada drago mi je da su ga moja braća prihvatila kao jednog od nas, kao Čuvara, moju drugu polovicu duše. Čuvari su postali bogatiji za jednog člana više. Merlot se nije prikazao i osudio moje ponašanje što ne znači da neće, očekujem ga baš tada kad ću da se opustim i zaboravim. S njim kraj mene izdržat ću svaku kaznu koju mi dodijeli. Uhvatio me za ruku i privukao bliže sebi uhvativši me u zagrljaj dok je dva puta moćno zamahnuo svojim krilima te nas podignuo s paperjastog oblaka. Vodio me prema našoj maloj crkvi gdje su djeca već polagano izlazila i obavljala svoju jutarnju rutinu. Nježno me spustio na tvrdo tlo još uvijek držeći moju ruku u svojoj. Krenuli smo prema vratima na kojima se prikazao Amaraht, osmjeh mu je obasjao lice ugledavši nas dok je se na mojem pojavilo blago rumenilo.

„Stigli ste baš na vrijeme za doručak!"- veselo nam je dobacio teško tresnuvši Amaliela po leđima prijateljski.

Amaliel mu se osmjehnuo i krenuo kraj njega u crkvu koja je bila puna djece, vratili smo ih sve do zadnjeg. Morana i Laurel posluživali su doručak dok je Reul one najmlađe zabavljao pričama o njegovoj dimenziji. Pustio je moju ruku te mi nestašno namignuo:

„ Idem da se tuširam, brzo ću!"

Kimnula sam mu razumijevanu želeći poći za njim, ali u susret mije dolazila Vilarea. Njoj je sve ovo bilo novo, sa znatiželjom je promatrala našu braću koja su se udomaćila u našem domu.

„Što si to uradila s njima? Gdje su nestali oni opasni Čuvari?"- upitala me znatiželjno.

„Gledaš u njih! Oni su još uvijek tu, pogledaj ih!"- odgovorila sam joj uz smijeh.

„Znaš da ovo ne vidim na vlastite oči nikada ne bih povjerovala! Drago mi je zbog njih i zbog tebe. Nadam se da ću i ja jednog dana da pronađem nekog kao što je Amaliel, svoju polovicu duše. Nikada ne bih rekla da će naša braća da ga ovako prihvate, ali jesu i zaista mi je drago zbog vas! Predugo smo mi Čuvari stajali sami protiv svih."- sjetno mi je odgovorila gledajući u Laurela i Moranu.

„ Nemoj da mi kažeš da niti jedan vilenjak nije privukao tvoju pažnju Vilarea!"- krenula sam je zadirkivati.

Znam kako je to kad žudiš za jednim dodirom cijelu vječnost svog postojanja. Uvijek kroz život putujući sam, ne imati oslonac kada ti je najteže. Kada nemaš nekog s kime bi podijelio tu vječnost.

„ Nema baš nekog izazova u njima. Oni su tako letargična bića. Ja želim nešto takvo kao što ti imaš s Amalielom. Da se osjetim živa! Pogledaj čak je i uvijek namrgođeni Laurel pronašao svoju polovicu duše, iako još uvijek nije svjestan toga!"

Nasmijale smo se obje glasno te privukle poglede braće koji su nas gledali kao danas prvi puta vide. Čak je i Kauzul prihvatio ljudske običaje. Pomagao nam je oko crkve da od nje stvorimo dom za nezbrinutu djecu. Malim korakom prilazile smo stolu na kojem je već bio posluženi naš doručak te smo se svi zajedno posjedali za stol.

„ Vjerujem da ovo mjesto čuvaš za mene draga!"- tiho mi je u uho šapnuo moj anđeo, prosipajući poljupce u moju kosu.

Odmakla sam se te ga povukla na stolicu kraj mene: „ Tvoje mjesto je uvijek i zauvijek kraj mene, u vječnosti!"

KRAJ