Roza i njene ljubavne skice

8.

Ova soba za ispitivanje je bila još manja i stvarala nekakvu klaustrofobiju duboko u njemu. Sjedio je u onoj metalnoj stolici kao zadnji zlotvor, svezan lisicama. Dobro je znao da ništa nije napravio. Mogao je sa svime poslovati no s drogom nikad nije dolazio u doticaj, jednostavno nije mogao.

Samo bi kroz glavu prošle njegove ispijene zelene oči i upalo lice koje ga je plašilo zadnjih dana njegova mladog života. Protresao je glavu kako bi otjerao tu sliku iz glave. Stao je duboko disati kako bi smirio tjeskobu. Dobro je ispao nakon toga što mu se dogodilo kao tinejdžeru.

" Što je? Nervoza?" inspektor mu se podrugljivo nasmijao kad je ušao u prostoriju koja kao da ga je gušila.

" Nikakve nervoza, samo tjeskoba. " iskreno je odgovorio.

" Pa da, krivnja izjeda. Mislio sam da takvi kao ti nemaju savjest. " sjeo je na rub stola potom dohvatio zapisnik. Nikom trenutno nije mogao objasniti da nije kriv.

" Gdje ste bili jučer između tri i pola četiri ujutro?"

" Otišao sam rano kući, djevojka me naljutila i odjurio sam kući. To vam ona može potvrdit. " hvatao se za Rozu kao svjedoka jer je uistinu bilo tako. Nije mogao razmišljati u ovom smrdljivoj prostoriji, hvatala ga je agresija koju nije mogao objasniti.

" Znači, bio si u klubu tu večer?"

" Jesam. Brat i ja smo izašli pošto je on ljubomoran i bojao se da mu netko ne priča sa ženom. Muške priče. "

" Da, pričao sam s tvojim bratom. On mi je rekao isto no da te zadnji put vidio prije tri i da si izjurio van. "

" Molim vas, možete li me odvezati?" pristojno ga je upitao na što ga je stariji inspektor sumnjičavo odmjerio.

" Nećeš izvest nekakav potez na meni?" posprdno je upitao, izvukavši ključeve iz džepa hlača i skinuo mu lisice. Odahnuo je, sad se osjećao malo slobodnije.

" Gledajte inspektore, ja sam kao klinac od petnaest godina doživio veliku traumu koja je ostavila posljedice i danas. Ja vas uvjeravam da s tom ženskom nisam imao ništa niti itko od mojih zaposlenika jer dobro znaju koliko sam osjetljiv na tu temu. "

" Kakvu traumu, dragi moj Borna? Koliko si u stanju lagat?" nasmijao se. Već ga je počeo obuzimati bijes, ova prokleta prostorija ga je izluđivala.

" Što da vam pokažem da vas uvjerim?" otpuhne.

" Ispričaj mi što se dogodilo, slušat ću te no ne znači da ću povjerovat. " prijeteći je mahnuo kažiprstom i smjestio na stolicu nasuprot njega. Borna je duboko udahnuo potom zašao u taj dio mozga gdje nije previše volio zalaziti.

" Imao sam prijatelja koji je bio nešto stariji od mene, imao je sedamnaest kad sam ja imao petnaest. On je bio moj uzor jer je očito bio stariji od mene, svi znaju kako to ide. Živjeli smo blizu pa smo zajedno hodali kući poslije škole kad me odveo u nekakvu brvnaru. Ja vam ne mogu opisati scene iz te trošne kuće, ti mladići su izgledali kao preparirane životinje. Onda je i on počeo no on je bio nešto slabiji. Samo sam ga gledao kako propada, kako od punijeg dečka postaje osušena grana. Dok sam ja trenirao, on je postajao sve gori i gori. Izgledao je kao nekakva utvara i izbliza i iz daleka. Htio sam mu pomoći, skrivao sam mu taj prokleti heroin no on bi uvijek našao način. Jednom nije bio u školi tjedan dana, nigdje ga nisam mogao naći, na kraju sam ga našao ispod mosta blizu te brvnare. Bio je tamo kao leš star tjedan dana, upalih očiju i kože hladne i suhe.
Rekao mi je par riječi i.." više nije mogao, dalje nije mogao. Bio je ponosno muško i nije htio plakati pred inspektorom no to je nešto zbog čega nije mirno spavao. Toliko ga je to progonilo.

" Dobro je, dečko. " inspektor ga je zaustavio rukom jer ga nije htio slomiti, iz tako jaka muškarca je sad izgledao slomljeno. Tako je i znao da je priča istinita.