„Vrijeme je.“ Rekao je isti muškarac koji je tražio Jamie.
„Vrijeme za što?“ Upitao ga je jedan od njegovih radnika koji su bili u prostoriju s njim.
„Vrijeme za osvetu.“ Odgovorio je sa osmijehom na licu, okrenuo se jednom na stolicu i pogledao kroz veliki prozor u njegovom uredu. „Večeras će sve karte biti položene.“
***
„Molim?“ Tata je bio prvi koji je progovorio začuđen.
„Tko je bio u tvojoj sobi?“ Pogledao me, suženih očiju.
„T-tata, on priča gluposti, nitko nije bio sa mnom.“ Opravdavala sam se.
„Ma daj, seko, reci istinu.“ Još uvijek je imao onaj osmijeh na licu, znao je da mi se ne piše dobro.
„Laže, tata, vjeruj mi.“ Molila sam ga dok me je gledao, još uvijek u čudu.
„Ti, Jamie se nećeš družiti s takvim nitkovima i posebno ne kada su u tvojoj sobi, gdje ti je pamet bila?“ Mama je povisila tom, na licu je imala isti izraz kao i tata, bili su povrijeđeni.
„Slušaj me sada, ne želim te vidjeti u blizini njega nikada više, nikada.“ Tata je uperio prst u mom pravcu dok me gledao ljutito. „Ne želim da čujem njegovo ime nikada iz tvojih usta, i ja se nadam, za tvoje dobro, da više nikada za vas dvoje u istoj rečenici neću čuti.“
Suze su lile mojim licem dok sam ga gledala ne vjerujući u to što priča. Istina je da se družim s njim, ali njegove riječi su me povrijedile, nikada nije bio tu za mene kada sam ga trebala, a sada kada treba glumiti pravog tatu, ne želi ni čuti što mu imam za reći.
„Razumiješ li?“ Viknuo je ljutito, udarajući rukama o stol.
„Da, razumijem.“ Rekla sam drsko i digla se od stola, krećući u svoju sobu.
Nije pošteno, glupi Kevin i njegova velika usta, uvijek sam tu kada treba moju pomoć, a kada ja njega trebam nikada ne želi biti na mojoj strani.
Zabijajući glavu još par puta u jastuk da se smirim, čula sam mobitel pokraj sebe.
Podignula sam se s kreveta i vidjela da imam poruku od Hunter.
U potpunosti sam zaboravila da danas idemo van, a kako se čini, ne znam smijem li uopće.
Idemo li onda večeras? – U poruci je pisalo.
Idemo. – Odgovorila sam i počela se spremati.
Punoljetna sam i njihove prodike mi ne znače ništa, možda jesam dobra djevojka i ne želim imati problema, ali Ashtonu sam obećala, a i trebam se maknuti iz kuće.
Obukla sam se kao i uobičajeno i stavila malo šminke, nemam volje se sređivati, a i nemam koga impresionirati.
Zadnji put prije nego što sam izašla iz kuće pogledala sam na mobitel i vidjela da imam još jednu poruku od Hunter i da me čeka na kraju ulice.
Krenula sam van, ne pokušavajući se sakriti od mame i tate koji su sjedali u dnevnom boravku.
„Ja idem van sa Hunter.“ Rekla sam ljutito i okrenula se izaći iz kuće.
Kao i uobičajeno, oni ne mare za takve stvari. Bila sam glupa kada sam pomislila da će nakon onoga što se desilo nešto promijeniti, mogla sam i očekivati ovakvo što. Malo deranja na mene, i onda je sve odjednom u redu.
Sa Ashtonom se nisam čula od jutra, ali vjerujem da on i Hunter jesu. Hodajući do Hunterinog auta, sve više sam gubila volju za izlaskom. Nisam tip osobe koja voli i želi izlaziti, radije volim pročitati dobru knjigu ili pogledati dobar film.
Vidjela sam Hunterin auta i požurila korak, sjedajući unutra.
„Brza si.“ Rekla je i nasmijala se.
Imala je na sebi malo kraću haljinu i kosa joj je bila ispeglana, i sa velikom dozom šminke na licu. Hunter mi je prijateljica, ali se ne bojim priznati da je jedna od onih djevojaka kojih nazivaju lakim curama, ona je svjesna toga, ali ona kaže da je to njen život i da sama postavlja granice i pravila, zavidim joj na tome.
„Požurila sam se, da me ne čekaš.“ Odgovorila sam i krenula je.
„Nešto nije u redu?“ Pitala je, okrećući glavu prema meni.
„Ne, sve je super.“ Rekla sam, ne želeći je zamarati.
„Znam da nešto nije u redu, ali ostavit ćemo to za sutra.“ Nasmijala se.
Nakon kratke vožnje, u tišini, Hunter je stala na parkiralište ispred kluba i izašle smo iz auta.
„Sada će doći Ashton.“ Rekla je, gledajući u mobitel.
„U redu, ja se idem prošetati dok on ne dođe, ne mogu odmah unutra.“ Rekla sam joj.
„Čuvaj se!“ Rekla je i maknula se od auta.
U tišini sam šetala, dok sam mogla čuti glasnu glazbu iz kluba, nedaleko od mene.
Jedva čekam da odem daleko od svojih, trebam mira, a uz njih to nikada neću imati. Zadnja sam godina u srednjoj i još malo ću ići na fakultet, još par mjeseci i imat ću ono što želim.
„Takve kao ti ne viđam često ovdje.“ Čula sam glas iza sebe kako govori i vidjela dečka moje dobi.
Bio je visok, i moglo se ispostaviti da je bio stariji koju godinu od mene, imao je smeđu kosu i osmijeh na licu.
„Umm, ne izlazim često.“ Rekla sam, želeći se maknuti od njega.
„Šteta.“ Kratko je dobacio, približavajući mi se. „Kako se zoveš?“ Upitao je, stojeći preda mnom.
„Jamie.“ Naivno sam rekla.
„Pa, Jamie, tebe sam baš tražio.“ Rekao je i u tom trenutku osjetila sam grubu ruku kako stavlja nešto preko mojih usta. Pokušala sam vrištati, ali nisam mogla. Panika me hvatala dok sam pokušavala ne odahnuti bijelo maramicu na mojim ustima.
„Diši, diši.“ Isti dečko je prišao još bliže, stavljajući svoju ruku na moj obraz.
U tom trenutku nisam više mogla izdržati bez zraka i udahnula sam, počelo mi se mutiti pred očima i prije nego što sam se onesvijestila sjetila sam se rečenice koju više nikada neću zaboraviti.
Nemoj pričati sa strancima.
Žao mi je što u ovom nastavku nema Jasona, ali sad počinje ono na ćemu je cijela priča i bazirana. Hvala svima koji čitaju! :)
YOU ARE READING
The Lonely Track
Fanfiction*COMPLETED* ❝He says he's afraid of commitment, but he has tattoos covering every inch of his skin.❞ ______ Jason McCann je bio muškarac koji je dobivao sve. Žene su se vrtjele oko njega, zajedno s novcima, ali nikada nije ni pomislio da će upoznati...
