The Lonely Track

Chapter 37.

„Meni je jako žao Jamie, ali Jason McCann još uvijek nije pronađen." Policajac joj je odgovorio na što ga je pogledala.

Njene, već sada, crvene oči gledale su u njegove. Nije mogla vjerovati, cijelo vrijeme je mislila kako je Jason umro, kako ga više nema, ali sada ispada da ni policija ne zna gdje je.

„Ali, moram ti još nešto reći." Tihim glasom joj je rekao i dodirnuo rame, lagano prelazeći prstima.

Pogledala ga je čudnim pogledom, ne vjerujući. Odmaknula se od njega i čekala da počne pričati. Mislila si je da službena osoba kao što je on, nema pravo biti ovako pristran sa djevojkom, ne dok ta djevojka je u stanici i on joj govori loše vijesti.

„M-Molim Vas, ne o-odugovlačite." Glas joj je bio tih, a njene oči su joj se ponovno punile suzama. Bila je slomljena.

„Jamie, pronašli smo auto na cesti i u autu je bio muškarac." Pogledala je, ne shvaćajući o čemu priča. Zašto bi joj to pričao ako se ne tiče Jasona?

I kao da ju je čuo kako govori, njegove riječi su je udarile neočekivano. „U tom autu je bio Ryan Butler, najbolji prijatelj Jasona McCanna." Izdahnuo je, spuštajući glavu.

Podigla se na noge, ne vjerujući. Suze su se sve više slijevale niz njene blijede obraze dok je gledala u njega, čekajući da kaže kako ne govori istine i kako se ništa loše nije dogodilo. Ovo se nije trebalo desiti. Ryan nije trebao biti u tom autu.

„J-Je li on živ?" Upitala je, ne želeći biti u gorem stanju nego je sada.

Pogledao je u nju sa tugom u očima. „Žao mi je, nije preživio."

Maleni krik napustio je njena usta i ne vjerujući u njegove riječi, istrčala je iz policijske postaje, ostavljajući zabrinutog muškarca samog.

Hladni vjetar udario je njeno isplakano lice, suze na njenim obrazima stvrdnule su se i nije znala kuda će ići. Ryan je mrtav, Jason je nestao, sve loše stvari dešavale su se jedna za drugom, a ona nije mogla ništa učiniti da to promijeni.

Željela je saznati što se desilo Jasonu i je li živ uopće, ali slamalo joj je srce i sama pomisao na to da Ryana više nema. Mogla je i očekivati što će Jason napraviti, nije trebala ni promisliti dva puta. Ryan je uvijek bio uz njega, a Jason poštuje svoje prijatelje, uvijek je i uvijek hoće.

Jedina normalna stvar koja joj se sada činila kao mogućnosti je da ode kod Jasona, kod njegove kuće. Možda je tamo, možda i nije sve tako crno kako se čini. Trebala je to, trebala je taj mali tračak nade koji će je držati još uvijek da se ne slomi do kraja.

Drhtavim prstima je izvadila mobitel iz džepa traperica. Pogledala je oko sebe i sve što može vidjeti je mrak. Prošla je ponoć, u ovom djelu grada nije bilo puno ljudi, već sada svijetlo na lampama koje je veoma staro se polako gasi, a pločnik po kojemu hoda je pun rupa. Udahnula je svježi zrak u sebe i prislonila mobitel na uho, čekajući odgovor.

„Jamie?" Nakon par sekundi glas s druge strane pitao je, začuđeno. „Isuse, gdje si ti? Znaš li koliko je sati? Molim te vrati se, tu sam kod tebe. Jamie, molim te." Maleni jecaji u Hunterinom glasu su joj slamali srce još više.

Imala je osjećaj da sve što se dešava, da je zbog nje. Jason je nestao na putu do nje, Ryan je nestao jer nije bilo Jasona, Hunter plače jer nema Jamie. Sve se dešavalo, samo zbog nje. Znala je da je glavni krivac za probleme oko sebe i sada sve ovo što se dešava je slama još više.

„H-Hunter, dobro sam, m-molim te, smiri se." Sve glasnije je disala, osjećala je kao da njeno srce se svakom sekundom sve više lomi.

„Ali kako, Jamie?!" Glasnije joj se obratila. „Znaš li ti koliko sam se brinula? Ne možeš samo tako nestati!" Vrisnula je Hunter sa druge strane.