Chapter 17.

1.2K 73 7
                                    

Proletio mi je život tog trenutka pred očima kada sam čula kako se vrata otvaraju, vjerovala sam da će uči još ljudi od Jasonovog oca, no desilo se čudo. Dva nepoznata muškarca su ušla i jedan je upucao čovjeka koji je ležao pored Jasona na podu. Jasonovog tatu.

Polako su nam se počeli približavati i kada su vidjeli kako Jason bez svijesti leži na podu, jedan je došao do mene, a drugi se spustio ka Jasonu.

„Jesi li dobro?“

Nisam mogla vjerovati što se desilo sada, Jason leži na podu, možda je mrtav, a ja tu ne mogu ništa napraviti.

„Halo, čuješ li me?“

Zašto se ovo sada desilo? Sve je bilo u redu dok me nisu oteli, gdje je moj otac sada?

„Molim te, javi se!“

Još ne znam zašto se sve ovo desilo, znam samo da Jason ima svoje prste u ovome, također i moj otac. No, zašto bi moj otac išao raditi poslove sa ovako opasnim ljudima, ako je trebao novaca trebao je samo reći, riješili bi to kao obitelj. Znam da nismo savršeni kao obitelj, ali uvijek smo tu jedni za druge.

„Daj, reci nešto!“ Čula sam iza sebe glas.

Okrenula sam se i ugledala dečka mojih godina kako gleda u mene.

„Jesi li dobro?“ Upitao me s brigom u očima.

„D-da, samo sam malo u šoku.“ Odgovorila sam mu.

Pogledala sam prema dolje i vidjela Jasona kako još uvijek leži i pored njega je sjedao jedan dečko, držeći Jasonovu glavu na svojim koljenima. Lice mu je bilo skoro bijelo, ali nije imao nikakve rane po glavi.

„Š-što mu se desilo?“ Pitala sam muškarca pored Jasona.

„Sve će biti dobro, ne brini se. Dobio je metak u nogu i pao je na glavu kada se srušio, sada je u nesvijesti, ali uskoro će se probuditi.“ Dao mi je jedan tužni osmijeh i prislonio telefon na uho.

Više nisam toliko paničarila, bojala sam se za Jasona, sve je ovo završilo kako ne treba. Željela sam mu pomoći, gledajući tamo kako leži u nesvijesti bilo je nešto najgore, možda i jesam svašta proživjela u ovih par dana koliko sam ovdje, ali ovo je nešto najgore.

„Hej, dođi sa mnom.“ Rekao je onaj isti dečko od maloprije i uhvatio me za ruku.

Hodali smo mračnim hodnikom, stakla je bilo po svuda, ali je bila pusta tišina, mogli smo čuti i naše korake.

„Hoće li itko pomoći Jasonu?“ Podignula sam glavu da bi pogledala u mladića koji je klimnuo glavom u znak odgovora.

„Naša banda ima svoga doktora, i on je upravo s njim.“ Dodao je i nastavio hodati.

Nakon još par koraka otvorio je vrata i sunce je sijalo vani, bila sam presretna jer napokon mogu izaći odande, ali još uvijek me zabrinjavao Jason. U ovom trenutku jedino tko je bio bitan, bio je on, znam da mi još mora cijelu priču o svemu ovome ispričati, ali samo želim njega sigurnog.

„Odi ondje.“ Rekao je i pokazao prstom prema crnom kombiju, nedaleko od zgrade.

„A kamo ideš ti?“ Pitala sam ga pomalo uplašeno. Do sada je on jedini koga znam od ovih ljudi tu i ne želim da se još nešto desi dok idem prema tamo.

„Ja moram još nešto obaviti i odmah ću doći tamo, ne brini.“ Odgovorio mi je, stavljajući ruku na moja leđa i polako gurajući me u tom pravcu.

***

Sekunde, minute, sati. Vrijeme je prolazilo, a Jason još nije izašao iz one zgrade. Sjedila sam sa ostalima kod kombija i zajedno smo čekali. Rekli su da je već od kad trebao biti vani, ali njega nema. Pobrinuli su se za mene i rekli mu da ne brinem za njega, jak je.

Nisam željela razbijati glavu o ovakvim stvarima, nakon svega što se desilo, bilo je pomalo smiješno da je moja jedina briga bio Jason. Bilo mi je drago jer nije mrtav, ali gdje je sada?

„Eno ih!“ Jedan od njih je rekao i pokazao prstom prema cesti kojom sam prošla prije dva sat.

I stvarno, Jason je bio tamo, skupa sa onim dečkom koji mu je pomogao. Išli su cestom, a Jason je šepao na jednoj nozi dok se držao za glavu.

Osmijeh mi se proširio licem kada je podignuo pogled i pogledao ravno prema meni. Smijao se. Imao je taj predivan osmijeh na svom licu i polako se pustio od onog dečka, šireći ruke. Potrčala sam prema njemu i sve je bilo kako prije.

Ponovno sam bila u njegovom zagrljaju. Ponovno, sve je bilo super, vratio se taj osjećaj zaštićenosti. Vidjeti njega je bilo nešto najljepše što mi se desilo ovog dana, vidjeti ga zdravog.

„Ljepotice moja, napokon.“ Rekao je dok me držao čvrsto u zagrljaju.

Zavukla sam mu se još više u zagrljaj dok sam osjetila kako ostavlja poljubac na mom čelu.

„Jason, da mi ovako nešto više nikada nisi napravio.“ Željela sam ga u isto vrijeme udariti i zagrliti još jače.

„Ne brini se, ljepotice, sada si sigurna.“ To je razlog zašto sam uvijek bila sigurna uz njega. On je bio taj koji me spasio, on je bio taj koji je došao po mene, koji je žrtvovao svoj život za mene.

Možda mu i jesam oprostila ono sve što je rekao, kako je sve bilo isplanirao u vezi mene, ali možda je ovo sve i zbog šoka što ga vidim živoga u mom zagrljaju.

„Želim da mi obećaš nešto.“ Pogledala sam mu u oči dok su mi suze još uvijek klizile niz obraze.

„Naravno, sve što želiš.“ Odgovorio je i pomaknuo se korak od mene, držeći se za moju ruku u znak potpore, dok je cupkao na jednoj nozi.

„Obećaj mi da se ovako nešto nikada više neće desiti i kada budeš u redu ispričat ćeš mi cijelu priču.“ U očima mu se vidjelo da je bio malo zabrinut zbog toga jer je moramo reći sve što se desilo i zašto, ali ipak je klimnuo glavom u znak potvrde.

„Obećavam ti, nikada više nećeš proživjeti ovakvo što.“ Gledao je u mene i opet se desio taj predivan događaj, poljubio me.

Osjećala sam se sigurno nego ikada, stomak mi je viorio od sreće. Jason je napokon nakon svih ovih dana bio uz mene, stajali smo nasred napuštene ceste i dijelili mokre poljupce, bilo je kao u najljepšem snu.

„Jaso-“ Počela sam pričati, ali me prekinuo glasan zvuk. Osmijeh mi se raširio licem kada sam ugledala nedaleko od nas vatru, Jason me uhvatio oko struka gledajući zajedno sa mnom. Privukao se bliže mom uhu i šapnuo mi svojim predivnim glasom.

„Ljepotice, sada mi vjeruj da je sve gotovo.“ Zgrada je bila u plamenu i briga o našim životima je bila gotova. No, Jason mi još uvijek duguje istinu.

6000+ čitanja??? Hvala vam puuuuuuuuno!! :D

The Lonely TrackWhere stories live. Discover now