The Lonely Track

Chapter 36.

„Kako mislite ne radi mu puls?" Doktor je upitao, uplašeno. Shvatio je da su možda izgubili život, da nisu spasili muškarca.

„Doktore, žao mi je." Jedan od pomoćnika ispusti, spremna da izađe. „Nismo mogli ništa učiniti." Okrenuo se i izašao iz sobe.

„Spremite se, javite njegovim najbližima, sa ovim je gotovo." Doktor udahne zrak u sebe, spreman da napusti sobu baš kao osoba prije njega.

Izgleda da ne može uvijek sve ispasti kako treba.

Jamie je bespomoćno stajala u policijskoj postaji. Prije pola sata kada su je dovezli tu, dvojica mladih policajaca su joj rekli da čeka i da će joj se netko javiti. Nije znala zašto je došla tamo, ali znala je da je Jason razlog.

Još uvijek je bila u šoku zbog svega, sve više gubi nadu da je živ. Falio joj je, a sada nije ni vrijeme, ni mjesto da plače. Željela se utopiti u silnim suzama koje su jedva čekale da padne niz njeno slabašno lice, ali znala je da treba ostati jaka. Ako ne zbog sebe, zbog njega.

Kao u najgoroj noćnoj mori, pratile su je njegove zadnje riječi i buka ljudi na drugoj strani slušalice, željela je vrištati koliko ju je boljelo da je ona možda razlog jer on sada nije s njom. Trebala je ostati i saslušati ga, reći mu koliko ga voli i biti uz njega. Kajala se zbog svega, uvijek će.

Sjedajući na crvenu plastičnu stolice u čekaonici, nije znala što da učini. Hunter je trebala doći i biti s njom, pomoći joj, utješiti je, ali sve se desilo tako brzo da sada ni sama ne zna što želi. Jedina stvar koja joj sada može popraviti raspoloženje je dobra vijest o Jasonu McCannu.

„Ne diše, ne mislim više provjeravati!" Muškarac, već u dubokoj starosti odgovori, ljutito.

Nije se već dosta dugo desilo da izgube čovjeka, ali ovo se činilo besmisleno, nije se ni pomaknuo od kada su ga dovezli, a njegovi dišni putovi su odavno prestali raditi. Sada se samo trebaju nadati da ima bliže rodbine jer nekome moraju javiti o gubitku.

„Doktore, saznali smo identitet ovog muškarca!" Žena u bijeloj kuti brzim korakom govori dok drži bunt papira u ruci.

„U redu, govorite!" Doktor klimne glavom, spreman na odgovor.

Ljudi su prolazili, pozdravljali je, pitali je što joj je. Bila je blijeda, sjedala na ulici, kiša je padala po njoj, a ona? Ona se kajala, zbog svega što je učinila i rekla, zbog svake malene sitnice sa kojom je željela uništiti Jasona, vratiti mu za sve njene pogreške, sada je bila svjesna da kada su je ljudi nazivali luđakinjom, da su bili u pravu.

Drhtavu ruku je primakla džepu, spremna je ovo učiniti, spasiti sebe, a i Jasona.

„A-Ashton?!" Tihim glasom govori u slušalicu.

Njena nekada bijela haljina sada je već poprimala boju prljave ceste. Kiša je lijevala, ali nije joj smetala, sama sebi je sada jedina stvar koja joj može smetati.

„Elizabetha?" Ashton začuđeno odgovara.

„D-Da, ja sam." Ruku kojom ne drži mobitel stavi na kraj haljine i počne mrsiti rub.

„Što želiš?" Ljuto odgovara. Znao je da treba nešto, ista stvar se desila kada je tražila Jasona.

„Trebam tvoju pomoć." Odugovlačila je, nije spremna izgovoriti ovo.

„Uvijek ću ti pomoći, samo reci." Brzim govorom ju je ohrabrivao. „Baš sada imam nekog posla..." Njegova tajnost i tama ju je čudila, nikada nije bio takav prema njoj.

„Želim natrag u bolnicu." Iskreno i spremno odgovori, ostavivši Ashtona u šoku sa druge strane slušalice.

Nikada nije mogla ni pomisliti da će se ovakvo nešto desiti. Tko bi rekao da bi djevojka kao Jamie sada već dobrih dva sata sjedila na užasnom neudobnim stolicama u policijskoj postaji, čekajući da sazna što joj imaju reći o njenom muškarcu. Bila je nestrpljiva i svakom sekundom se sve više brinula. Jedino pitanje koje joj se stalno u glavi ponavljalo je; je li živ.

Čula je lupanje drvenih vrata i okrenula glavu prema tom mjestu. Dečko njenih godina je stajao tamo, gledajući u nju. Sa malenim osmijehom na licu, prišao joj je i sjeo na stolicu pored, ne mičući pogled s njenih očiju.

„Jamie State?" Tiho je upita na što se začudi, ali klimne glavom u znak potvrde.

„Koliko dugo čekaš ovdje?" Osmijeh koji je imao na licu zamjene bore koje se pojave na njegovom čelu i zabrinut izraz lica.

Činio se veoma ljubazan, imao je pogled koji je govorio da ne želi ništa loše, znala je i sama zašto je tu i zašto on zna tko je ona. Svi znaju tko je, a on je tu da joj kaže vijesti koje toliko dugo očekuje.

„Prijeđi na stvar, molim te!" Dosta joj je bilo sjedenja i predugo je držala suze da bi mogla odgovarati na ova pitanja.

Pogledao ju je, šokirano. Nije mislio da će tako reagirati, izgledala je uplašeno, prestrašeno da sama sjedi ovdje toliko dugo. Shvaćao ju je, ali nije znao kako da joj to objasni, nije želio i nije mogao, ali to je bila njegova dužnost i ona ima pravo znati.

Udahnuo je duboko dok ona nije niti jednom pomaknula pogled s njega. „T-Ti si ovdje zbog Jasona McCanna, zar ne?" Pita je, da bude siguran.

„Da." Kratko odgovori, spremna da ponovno sve suze koje drži izađu iz njenih, sada već crvenih očiju.

„Imam jednu dobru, i jednu lošu vijest za tebe." Onaj maleni smiješak koji je imao od minute kada ju je ugledao se vrati i dalje ne mičući pogled.

Njenu tišinu je shvatio kao potvrdu da nastavi i sada je sve gotovo. Ovo mora učiniti.

„Prvo ću dobru." Klimne glavom, govoreći sebi u bradu.

Ovo čekanje ju je nerviralo, a njegov izraz lica još više, nije mogla čekati i saznati je li istina sve što govori, nije mogla biti na koncima toliko dugo, ali trebala je ovo. Trebala je imati povjerenja i nade da možda, nekom igrom slučaja, njen Jason je i dalje živ.

„Dobra vijest je ta da je Ashton živ i pronađen." Odgovori, a njegov osmijeh se proširi.

Ovo nije dobra vijest. Ne za Jamie, ona je sada jedina osoba kojoj se on može osvetiti, a on je bio dosta podmukao i znao je što radi.

„A ona loša vijest..." Glasno izdahne zrak. Nije spreman ovo učiniti, nitko nije imao snage za ovakvo što, svima je bilo previše.

„Meni je jako žao Jamie, ali..."

Hvala vam na svim ovim predivnim komentarima koje ostavljate, stvarno ste najbolji!!!!! :)))

#Vote&Comment