The Lonely Track

Chapter 19.

Stajali su zagrljeni nasred njegove sobe. Nije mogla vjerovati, osoba kao ona je držala Jasona McCanna u svom naručju dok su suze lile njegovim licem. Kriminalac za kojeg svi govore da je opasan, da ubija, koji je zatvor posjetio više puta, plakao je pred njom.

„J-Jamie, oprosti mi.“ Podignuo je glavu i gledao ju. Nije mogao vjerovati koliko je ona bila savršena, njena predivna plavkasta kosa, njene crte lica, njene oči, čovjek kao on nije zaslužio ovakvu osobu. On je bio monstrum, monstrum koji je dobio svog anđela.

„Jason, već odavno sam ti sve oprostila.“ A ona, ona nije ni shvaćala o čemu on priča. Ne, nije pričao o svemu što je njoj napravio, već o onome što će uslijediti, nije mogao to napraviti, ali morao je, kad-tad će to biti gotovo.

„Znam, i-i hvala ti.“ Naivna je bila, ona je bila ta djevojka koja ga je privlačila, svojim dodirima, pokretima, osmijehom, ali i svojim duhom, mogao je gledati u nju satima i ništa ne govoriti. Oči su govorile svoje.

Zagrlila ga je još jače i on je svoju glavu zabio u kutak njenog vrata. Uplašen je bio sam sebe, kako je mogao biti tako glup i tako je napasti, nije ona kriva što je njegov život upropašten, što ga je njegov otac htio ubiti, što nema majku, nije ona kriva.

„Hoćeš leći?“ Pitala ga je, gledajući ga.

Podignuo je pogled i klimnuo glavom u znak potvrde. Došao je do kreveta uz njenu pomoć i legao. Ona ga je gledala sa smiješkom na licu, činilo joj se glupo što je izgledao slatko, muškarac koji je par godina stariji od nje nije mogao biti sladak, ali ova osoba sada pred njom je najljepše biće koje je ona ikada vidjela.

„Je li te jako boli?“ Pokrila ga je i podignula se sa kreveta.

Gdje će spavati, pitala se. Nije mogla ući u krevet s njim, prerizično je takvo što, naravno, ne bi imali seks, ali ona nikada prije nije bila sa muškarcem u krevetu.

„Ne, ne boli me više.“ Odgovorio joj je i osmijeh mu se pojavio na licu, onaj tužni. Bio je tužan jer je znao na što misli, znao je da nikada prije nije bila tako blizu muškarca i osjećao se moćno kada je shvatio da on može biti muškarac koji će joj oduzeti nevinost.

„A g-gdje ću ja spavati?“ Naivno je stajala ispred njega, nije ni shvatila koliko ga pali. Svaki njen pokret, svaki njen osmijeh bio mu je previše, padao je na nju, previše.

„Pored mene.“ Rekao je ozbiljno na što ga je ona pogledala i pomalo se nasmijala misleći da je to šala.

„Ozbiljan sam.“ Podignuo je obrvu i gledao ju kada je shvatio da ona misli da se šali.

„Oh.“ Rekla je začuđeno i u tom trenutku nije znala kamo sa sobom. Da legne na krevet, da stoji, ili da se jednostavno nasmije i pobjegne iz sobe? Znala je da ga želi, ne fizički. Željela je znati da je on njezin, da će uvijek biti uz nju, ali to joj se činila kao nemoguća misija.

„Jamie, dođi, lezi.“ Pomaknuo se, radeći prostora za nju u krevetu.

„Ne grizem, obećavam.“ Namignuo joj je, onako, kao i ostali muškarci kao što je on, igrači.

„D-dobro.“ Kratko je rekla i krenula leći u krevet.

Namjestila se u krevetu i onda je osjetila njegove ruke oko nje. Prije par minuta je plakao u njenom naručju, a sada se ona osjeća kao najsigurnija osoba u rukama muškarca. Njegove tetovaže na rukama su radile još veći ugođaj, imala je osjećaj kao da ako je on pusti, ona će se slomiti. No, ona se nije tako željela osjećati, ne u rukama kriminalca, ali što srce želi, tu pamet šuti. Tako barem kažu.

„U redu si?“ Čula je njegov glas iza sebe i klimnula glavom.

„Spava ti se?“ Ponovno je pitao. Bilo joj je malo neugodno, nije imala onaj osjećaj o kakvom pišu u knjigama i gleda u filmovima, nije se mogla odmah opustiti ili se okrenuti i pogledati ga u oči, poljubiti ga.

„Ne.“ Odgovorila je. Željela je znati puno više o njemu nego što čuje u medijima, njegovu najdražu boju, životinju, željela je znati više o njegovoj obitelji, prijateljima, srcima koje je polomio, za sve je željela znati.

„Smijem te nešto pitati?“ Skupila je hrabrosti i išla na sve ili ništa, a on, on je znao da je vrijeme da joj se otvori, i bio je spreman na to.

„Da.“ Kratko je odgovorio, još uvijek držeći svoju ruku oko nje.

„Gdje je tvoja majka?“ Iznenadilo ga je to što je odmah otišla na ozbiljnu temu. Malo se nasmijao i odgovorio joj.

„Ona je mrtva, moj otac ju je ubio.“ Nije mu bila teška tema, zapravo, bilo mu je pomalo smiješno.

*flashback*

„Jače!“ Vikala je žena u četrdesetima, dok je njen muž udarao dječaka.

„Još jače!“ Plakao je dječak ne vjerujući kako ostaje živ od svega što dobiva svaki dan. Bio je zlostavljan, fizički, psihički, seksualno.

Tko bi ikada rekao da jedna osoba, mlada kao što je on može ostati jak nakon svega i izaći među ljude sa osmijehom na licu?! Nitko nije mogao ni vjerovati što mu se sve dešava i zašto. Nitko nije znao da mu je majka alkoholičarka koja je bila dvije godine u ludnice. Pobjegla je odande, za sada svi misle da je ona mrtva.

A otac? Otac mu je bio najgora noćna mora, svaki dan je čekao taj trenutak kada će on doći kući, pijan ili ne i prebiti ga. Nekada je znao toliko jako da bi se samo probudio dva ili tri dana nakon u svojoj krvi. Tada bi se nasmijao, ustao sa poda, završio cigaretu i otišao raditi ono što najbolje zna, ubijati ljude.

--

„Bio sam mlad, mislim da sam imao 16 kada je ona umrla.“ Dovršio je priču sa smiješkom na licu.

„Jesi li je volio imalo?“ Pitala je, Jamie, još uvijek ne vjerujući svemu.

„Ne. Ni ti ne bi da si doživjela sve što sam ja uz nju.“ Odgovorio joj je, gurajući svoju glavu pored njene.

„Žao mi je zbog svega, Jason.“ Rekla mu je, stavljajući svoju ruku u njegovu kosu.

„U redu je.“ Klimnuo je glavom. „Sljedeće pitanje.“

Nasmijala se malo na pomisao svog pitanja. Tko bi očekivao nakon svega što se desilo da još ne zna koliko njen junak ima godina.

„Jesi li puno stariji od mene?“ Nije joj smetalo i da je puno stariji. Ona je punoljetna sada i može raditi što želi.

„Ovisi kako gledaš na to.“ Malo se nasmijao. „Stariji sam sedam godina.“

Glasno se nasmijala i on ju je pogledao ne shvaćajući zašto se smije. Je li bio prestar? Premlad?

„U redu je.“ Odgovorila je, klimajući glavom.

„Uplašio sam se da ćeš sada pobjeći.“ Našalio se i ona se ponovno nasmijala.

Njen osmijeh je bilo nešto najljepše što je ikada čuo. Osjećao je kako mu stomak radi čudne stvari na zvuk njenog glasa, njenog osmijeha, i taj mu se osjećaj sviđao. I previše.

Ljubav? Nikada nije bio zaljubljen i nije mogao znati kakav je to osjećaj, djevojke su mu inače bile samo zabava, sve do Jamie. Jamie je ta koja je spasila njegov život.

„Ljepotice, svakim danom sve više padam na tebe i ne želim da to prestane.“