Ti si moja! »h.s »z.m

Chapter 8

Charlotte P.O.V

"Hej", rekla sam ulazeci u stan I ostavljajuci stvari na policu pored vrata.

"Draga", prilazeci mi je rekao Alex I spojio usne sa mojima.

"Jesi li se umorila danas?"

"Ma tako, tako. Vise sam umorna psihicki nego fizicki.", rekla sam mu bacajuci se na krevet.

Odmor. Napokon.

"Kako je proslo sa snimanjem?", upitao je.

Oklijevala sam, nisam bila sigurna sta da mu kazem. To sto sam odbijala ista reci o onome sto se desilo sa Harryem, nije imalo veze sa tim zbog toga kako ce on reagovati na to. Problem je bio puno slozeniji od toga.

Ovaj put problem je bio u meni. Bojala sam se ako me ovaj put on upita, da li mi se mozda svidjelo to sto je Harry uradio. Sta bi ja tada rekla?Nisam mogla zanijekati ono sto mi se desi svaki put kada mi se on priblizi.

Bilo je sokantno neobicno dotaci njega. Kao da sam dotakla strujni kabl pod naponom I neocekivano shvatila da uzivam u tom dodiru. Prijalo mi je. Sa njim sam se jednostavno osjecala drugacije. Dok sam bila pored njega osjecala sam se ranjivo I kao da svaki minut bilo sta da on uradi, to moze da me ili unisti ili spasi zauvijek.

Al to je valjda 'pozuda', 'strast'. Svi su uvijek spominjali kako je ona najvaznija u svakoj vezi. Ja je sa Alexom nisam imala, ali izgleda da sa Harryem nadoknadjujem sve to. Pozuda. Strast. Samo to.

Ne, shvatila sam. Ne mogu mu to reci.

" Mah znas", promrmljala sam, "Sve je proslo dobro".

"Znas li da bi nekada volio da ti mogu citati misli?", upitao me je zamisljeno.

"Ma daj", zapocela sam najednom nervozno "Zbog cega to?"

Nije valjda da nesto sumnja!?? Ma neee. Pa nema sta ni sumnjati kada se nista nije dogodilo. Kada se sve sabere, odbila sam Harry. Dobro, na pocetku sam pala pod utjecaj onoga sto mi je radio, ali sam ga onda odbila. Udarila sam ga. To se ne smatra prevarom, zar ne!!?

"Pa nekada mi se cini da toliko toga krijes u toj maloj glavici, a da ja ne znam niti jedan dio toga."

"Heej! Poznajes me. Bolje nego itko. Znas I sam da ti sve govorim. Nemam razloga da ti nesto krijem", promrmljala sam "Zelim da imas povjerenja u mene. Nikada ne bih uradila nesto da ne bude tako."

"I imam, ljubavi moja", uzvratio mi je.

" Ni sam ne znam odkud mi je ovo doslo", rekao je nervozno se smjeskajuci.

"Pa duso, cak I ti mozes pogrijesiti." Poprimila sam svoj drski I samouvjereni izraz lica

"Vjeruj mi."

"Vjerujem."

Samo je problem sada bio da li ja mogu vjerovati sebi!?

Trznula nas je zvonjava telefona koja je dopirala iz hodnika. Moj telefon. Potrcala sam prema njemu I zapela za nogu od stola. Oj. Kako sam smotana. Ja sam izgleda bas kao sto sam negdje citala. Nauka je kako kazu dokazala da u mraku ljudi imaju sposobnost da nadju tudje usne. Takav zakon vazi I za mene, samo sto u mom slucaju vazi to da moja noga uvijek uspije da nadje nogu od stola. Sudbina. Nema sta.

"Halo", javila sam se ne gledajuci ko zove.

"Charr", zacula sam glas sa druge strane telefona, dok mi je ogroman osmijeh odjednom zasijao na licu.