Ti si moja! »h.s »z.m

KRAJ

Stajala sam bezivotno i gledala ispred sebe. Gledala sam u avione koji su svakih nekoliko minuta uzlijetali sa piste. Za nekoliko minuta i ja cu biti u jednom od njih. Otici cu i vise se nikada necu vratiti. Zivot za mene svakako je bio zavrsen u ovom gradu. Jace sam stegnula torbu u rukama, te sjela i pogledala u ogromnu plazmu na jednom od zidova.

Let za New York polijece za pola sata.

Ustala sam i nesvjesno pocela koracati. Kada sam stigla ispred automatskih kliznih vrata, moje noge kao da su se ukocile. Vrata su se neprestano otvarala i zatvarala, ali nisam se mogla pomaknuti.

Na trenutak, jednostavno sam stajala i gledala u njih.

Ispred mene se nalazio jedan stariji par. Drzali su se za ruke i kao neki usplahireni tinejdzeri nesto se tiho dosaptavali na uho. Dok nisam ni shvatila to, jedan kraj usne izvio mi se u blagi smijesak zbog njih. Bili su sretni. Nesto sto pojedini od nas vise nikada nece biti..Mogla sam ja sada stajati ovdje sa njim. Sa mojim kovrdjavim. Sa mojim Harryem..

Ne zaboga Charlotte! Ne mozes tako razmisljati o sada vec ozenjenom covjeku. Pogledala sam na sat. Njegovo vjencanje trebalo se privesti kraju, prije nekih pola sata. Sada mi je I sluzbeno oduzet.

Prstom sam brzo presla preko obraza, te sakrila suzu koja je prijetila da sklizne niz obraz.

Zatim, krenula sam. Prisla sam pultu za kojim je sjedio decko od nekih tridesetak godina. Pogledao me je i nasmijesio se.

"Molim kartu, gospodjice", rekao je.

Pruzila sam mu kartu i nervozno pocela da lupkam prstima po njegovom stolu. Podigao je pogled. "Nervozni ste?"

"Da", lijeno sam se nasmiejsila. "Malo."

"Nema potreba da budete. Nasa aviokompanija je jedna od najsigurnijih", rekao je recenicu koju je ,pretpostavljala sam, vec znao napamet.

"Da. Sigurno." Klimnula sam glavom.

Nesto je kucao po tastaturi ispred sebe, a zatim mi je pruzio kartu. "Izvolite i uzivajte u letu."

Uzdahnula sam i uzela je. "Hvala vam."

Podigla sam torbu koja je stajala pored mojih nogu, te krenula.

Najednom, trznulo me je neko komesanje iza mene. Saputanje ljudi bilo je ogromno i kao da se bas u tom trenutku cijeli aerodrom uzbudio zbog necega. Odjednom, duboki muski glas zagrmi nedaleko iza mene. "Molim vas, samo minutu!"

Moje se tijelo automatski ukocilo. Ruke su nesvjesno pocele da mi drhte. Taj glas. Njegov glas.

"Charr", iza mene progovori promukli i hrapavi glas. Nisam mogla vjerovati. Prepoznala sam glas bez da sam se okrenula prema njemu. Nisam se zeljela okrenuti jer sam se jednostavno pocela bojati da bas sada ne haluciniram. Da kada se okrenem, da on uopste nece biti tu. Tako blizu meni. Zudnja i strah su u potpunosti obuzimali moje tijelo.

Zacula sam da je koraknuo prema meni, a zatim stao. Zatim je opet zakoracio i sada se nalazio samo nekoliko centimetara iza mene. Njegov vreli dah grijao je moj goli vrata.

Njegove grube ruke spustile su se njezno na moj struk. Trnci su mi prostrujali sve do noznih prstiju. "Molim te, okreni se", sapnuo je.

Uzdahnula sam i zatvorila oci. Polahko sam se okrenula prema njemu. "Harry", sapnula sam. Osjetila sam vrele suze kako mi se spustaju niz obraze.

"Otvori oci, pogledaj me, molim te", ponovo je rekao tihim glasom.

"Plasim se."

"Cega?", upitao je.