A.M - h.s

8. It's going to be hard

''Harry?'' 

''Da?'' upitao me gledajući me. 

''Ostat ću. '' tiho sam rekla te sam se nasmiješila. On je još uvijek šutio te je sklonio sve što smo imali na poplunu, a onda je na par minuta izašao iz šatora te se vratio i pružio mi je pidžamu. 

''Hvala ti. Volim te.'' rekao je, a ja sam se nasmiješila i suza je skliznula niz moj obraz. To 'volim te' bilo je samo prijateljski i to me najviše boljelo. Obrisala sam suze prije negoli je uspio vidjeti. 

''Volim i ja tebe. '' rekla sam  i prvi put sam shvatila koliko zapravo to 'volim te' može nekome značiti. Koliko su zapravo tih sedam slova, te dvije riječi 'teške'. 

''Catherine? Jesi tu?'' upitao je smiješeći se, a ja sam samo kimnula glavom. 

''Jesam.'' rekla sam i nasmiješila sam se te sam dohvatila i otvorila paket čipsa. 

''Pola dva je. '' rekao je stavljajući mobitel  ispod jastuka. 

''Već?'' upitala sam. Znala sam koliko je prošlo. Znala sam da mi vrijeme brzo prolazi kad sam pored njega. 

Kad je sat otkucao pola sedam, pokrila sam se još jednom dekom, a onda sam legla i okrenula sam se na bok. Harry me je zagrlio te me je privukao sebi. Dala sam mu da to učini. Kao prvo, nije da je prvi put. Kao drugo, znala sam da ujutro, kad se probudi, mene više neće biti.  Znam da ću učiniti ispravnu stvar. Znam da on nju voli, znam da ona postoji.  Ne mogu biti pored njega kad znam da će ubrzo nju dovesti u stan. Da će biti sretni. Iako, znam da će biti teško ostaviti ga. Otići od njega. Otići od osobe za koju živim. 

On je zaspao dok ja nisam mogla spavati. Svjećice su još uvijek bile upaljene tako da sam mogla vidjeti. Polako sam maknula Harryevu ruku koja se nalazila oko mojeg struka te sam spustila svoje usne na njegove. Uzela sam dnevnik i penkalu, a onda sam izašla iz šatora i ušla sam u sobu koja je nekada bila moja. Upalila sam svjetlo.  Sve je bilo isto. Ista posteljina, isti jastuci, isti ormari. Ali ja se više nisam osjećala kao da tu pripadam.

Sjela sam na krevet i otvorila sam dnevnik. Počela sam pisati. 

Dragi, Harry.
Žao mi je. Ponekad postanem ljubomorna čim pomislim da bi te netko mogao usrećiti više nego ja mogu. Mislim, pogađam, da su to sve one moje nesigurnosti isplivale na površinu. Jer znam da nisam najljepša,  najpametnija, ili smiješna i zabavna. Ali, jedno znam. A to je da koliko god dugo tražiš, nećeš naići na osobu koja te voli više od mene. Da. Volim te. Ne kao prijatelja, brata, rođaka. Volim te kao osobu, dečka. Znam da postoji netko u tvome životu. Nemoguće je odjednom se sjetiti takvih riječi kakve su u 'Da mogu letjeti'. Budi sretan s njom. Ovo je moje 'vidjet ćemo se', a ne zbogom. Jednog dana. Za mjesec, par mjeseci, godinu, par godina...Vidjet ćemo se. Sresti ćemo se. I oboje ćemo biti sretni. Ne znam dali sam zavrijedila da te tako zovem. Vidimo se, Hazz. Volim te. Više od sebe. Više od svega. Moje srce kuca samo za tebe.                                                                                                                                     Zauvijek tvoja Catherine

Pogledala sam na sat koji je pokazivao da je osam i petnaest. Vrijeme je. Moram otići. 

Ustala sam i otvorila sam ormar u kojemu je bilo nešto moje odjeće. Obukla sam se, a onda sam ušla u dnevnu sobu i dnevnik sam stavila na jastuk pored Harrya. Uzela sam mobitel i stavila sam ga u torbu. Iz torbe sam izvadila vlažne maramice i skinula sam šminku sa svog lica. 

Izašla sam iz stana, pa i iz zgrade. Zaustavila sam taxi. Suze su tekle mojim obrazima. Govorila sam si da sam učinila ispravnu stvar. 

''Zgrada Modest! menađmenta. '' rekla sam vozaču, a on je kimnuo glavom. 

~Harry's P.O.V~ 

''Želim ti ukrasti prvi poljubac, pokazati ti što je prava ljubav, znam da se želiš lijepo osjećati.''  

Melodija moje budilice bila je njena prva pjesma. Ruku sam stavio ispod jastuka te sam uzeo mobitel  i pogledao sam koliko je sati. Deset ujutro. Okrenuo sam se u stranu i shvatio sam da Catherine više nema. Vjerojatno je u kuhinji. Moj dnevnik je na jastuku tako da sigurno nije otišla. Zna da želim da ga ima, i uzela bi ga iako sam joj jučer rekao da mi treba. 

Zijevnuo sam te sam se nasmiješio sjećajući se prošle noći, a onda sam se uozbiljio kad sam se sjetio da je plakala. Zašto? Mrzim je gledati kad plače. Mrzim je gledati tužnu. Jer, ako je ona tužna, i ja sam. Ona je razlog zbog kojeg živim. Ona. Moja najbolja prijateljica. Samo to. Nažalost. 

Ustao sam te sam izašao iz šatora u kojemu je za čudo bilo udobno spavati. Isključio sam svjećice te sam krenuo u kuhinju. 

''Cattie?'' upitao sam gledajući po praznoj kuhinji. Hmm, gdje je? Možda je u sobi. Otišao sam do njene sobe te sam ušao unutra. Krevet je bio uredno namješten i nje nije bilo unutra. Pogledao sam u kupaonici, ali ni tamo je nije bilo. Ni u mojoj sobi.  Pokušao sam je nazvati na mobitel, ali se ne javlja. Možda su ju zvali pa je otišla. Počeo sam pospremati dnevnu sobu te kad sam bio na polovici, uzeo sam svoj dnevnik u ruke te sam ga otvorio i počeo sam čitati pjesmu koju smo jučer napisali. Svaka pjesma koju sam napisao bila je za nju. Ona je moja snaga. Moje sve. Okrenuo sam list jer se vidjelo da je s druge strane još nešto napisano. Cattien rukopis. Počeo sam čitati naglas. 

''Dragi, Harry. Žao mi je. '' Za što joj je žao?''Ponekad postanem ljubomorna čim pomislim da bi te netko mogao usrećiti više nego ja mogu. '' Ne razumijem. Nitko me ne može usrećiti više nego ona može. Znam to. ''Mislim, pogađam, da su to sve one moje nesigurnosti isplivale na površinu. Jer znam da nisam najljepša, najpametnija, ili smiješna i zabavna.'' Jesi, Cattie. Meni jesi.'' Ali, jedno znam. A to je da koliko god dugo tražiš, nećeš naići na osobu koja te voli više od mene.'' Čekaj, što ona namjerava? Zašto bi uopće tražio kad sam ju već pronašao.Jedna suza je skliznula niz moj obraz.  ''Da. Volim te. Ne kao prijatelja, brata, rođaka. Volim te kao osobu, dečka. '' Isuse, Cattie. Volim i ja tebe. Nemaš pojima koliko. Nasmiješio sam se. ''Znam da postoji netko u tvome životu. Nemoguće je odjednom se sjetiti takvih riječi kakve su u 'Da mogu letjeti'. Budi sretan s njom. '' Molim? Ne. Krivo je shvatila. Ja volim samo nju. Nije valjda otišla jer je mislila da imam nekoga? ''Ovo je moje 'vidjet ćemo se', a ne zbogom. Jednog dana. Za mjesec, par mjeseci, godinu, par godina...Vidjet ćemo se. Sresti ćemo se. I oboje ćemo biti sretni.'' Moram je naći. Moram. Ne mogu dopustiti da učini pogrešnu stvar. ''Ne znam dali sam zavrjedila da te tako zovem. Vidimo se, Hazz. Volim te. Više od sebe. Više od svega. Moje srce kuca samo za tebe. Zauvijek tvoja Catherine'' Na ovom djelu, suze su već odavno klizile niz moje obraze. Nisam se ni trudio obrisati ih. Pao sam na pod i odjednom mi je sve postalo crno.