Dark prince

Gone

Pustite pjesmu dok čitate. :)

"She was my anchor, my comfort in the night, fighting off my demons for me when I was too weak, too distracted by self-pity, to help her battle them."

Zgrabio sam kožnu jaknu sa vješalice i istrčao iz te proklete sobe, koliko god sam brže mogao. Jako sam zalupio vratima, krenuvši niz stepenice. Na moje glasne korake svi u kuhinji su se okrenuli, iznenađeno me gledajući "Izlazim" kratko sam rekao i odmah napustio kuću. Izašao sam na svježi zrak, duboko udahnuvši. Šta sam to dođavola upravo uradio?! 

Priznao joj osjećaje, glupane.

Kako sam uopšte i mogao pomisliti da i ona mene voli? Vjerovatno me smatra još jednim od onih dečkiju na lošem glasu s kojim mora da se bori. Nisam savršen, upravo suprotno, sjeban sam na neki novi način. Kako sam mogao sebi dopustiti da se ovo desi? Kada sam čuo te riječi, 'Volim i ja tebe Hazza, puno', poludio sam. Ponovo onaj osjećaj ljubomore se pojavio, ali ovaj put, ovaj put je bilo drugačije. Nisam se mogao savladati, nisam to više mogao ignorirati kao svaki predhodni put. Ovaj put je udarila na slabu tačku, koji nisam ni znao da imam. Nisam znao da gajim tako jake osjećaje prema njoj, sve do trenutka kad njene usne nisu rekle te riječi. Ostalo se ne sjećam. Bukvalno. Sve što sljedeće znam, jeste da upadam ko razbojnik, pitajući je da ponovi šta je rekla. 

A nije ni naslutila.

Nije ni naslutila da je to možda zbog nekog drugog osjećaja, nego mojih uobičajnih izljeva ljutnje, na koje je navikla očito. Prošao sam rukama kroz kosu. Zar se ovo sad moralo desiti? Baš kada idem? Baš kada je neću vidjeti sedmicu dana? Na brzinu sam obukao jaknu, zakopčavši je. Otišao sam do garaže, otvorio vrata i ugledao svoj motor, na kojem se nisam odavno vozio. Nakon svih događaja s Blair, potpuno sam zaboravio na sve to. Izveo sam ga van i upalio. Stavio sam kacigu na glavu i dao gas, odmah odjurivši. Izašao sam na cestu, projurivši kroz već poznato susjedstvo. Dodao sam gas još malo, želeći se odmaknuti od ovog mjesta. 

Noć je tek počela.

Sutra ujutro

Blair's point of view

Lagano sam otvorila oči, protrljavši ih. Prva stvar koju sam uradila, pogledala na Justinov krevet. Koji je bio prazan. Očito se nikako nije vraćao kući sinoć, što se moglo i očekivati, s obzirom na način na koji je otišao. Kao i razlog zbog kojeg je otišao. Još uvijek su mi njegove riječi od sinoć odzvanjale u glavi. Još uvijek sam se sjećala načina na koji je rekao te riječi, s toliko ljutnje, ali i bola. Bola nakon moje šutnje, koju je shvatio kao odgovor.

Uzdahnula sam, glavu bacivši na jastuk. Toliko stvari o kojima moram razmišljati, sada i ova. Koja me je pogodila, iznenadila, šokirala. Lagala bih ako bi rekla da ništa ne osjećam prema Justinu, poslije svih onih poljubaca, zagrljaja, razgovora. 

Ustala sam i otišla u toalet, umivši se. Obukla sam trenerku i majicu, te pogledala na sat. Pola 10. Pitam se da li su ostali uopšte ustali? Gdje je Justin? I gdje je uopšte bio čitavu noć? Sišla sam dole, očekivajući barem njih četvoricu. Justina, Jadena, Billa i Michaela. Ali umjesto toga, samo sam ugledala Jadena, koji je sjedio za šankom i popunjavao nešto.

"Jutro" rekla sam, na što je podigao pogled i nasmiješio se.

"Jutro spavalice" nastavio je pisati, pijući kafu. Prišla sam mu, naslonivši se na šank. U kući se nije čulo ništa, bukvalno. Bilo je toliko tiho da me je počelo zabrinjavati.

"Gdje su ostali? Zašto je ovako tiho?" upitala sam. Podigao je pogled, zbunjeno me pogledavši.

"Ti ne znaš?" izenađeno je upitao. Trebala bih znati zašto je sve prokleto tiho?