Dark prince

Wanna escape?

"Ženi je valjda u prirodi da pati. Sve do trenutka kad joj netko srce razbije toliko da ga ničija ljubav ne može sastaviti. Tad ništa ne može popuniti prazninu u očima. Tad je ništa ne može smekšati. Tad je najslabija, ali i najjača. Tad gazi sve pred sobom. Takvih žena se treba čuvati."

I gave you attention when nobody else was payin', I gave you the shirt off my back when nobody else was sayin', to keep you warm, I showed you the game everybody else was playin', that's for sure.

"Harry" promrmljala sam, pogledavši ga, dok je on već gledao u mene.

"Rekla si nešto?" Justin se okrenuo prema meni, pogledavši me

"Ne" tiho sam rekla. Harry je ovde. Ovde. Samo nekoliko metara daleko od mene. Samo nekoliko koraka me je razdvajalo od njeg. Mozak kao da mi je blokirao. Postalo mi je tijesno u ovoj ogromnoj sali, i vruće. Izuzetno vruće. 

"Idemo?" upitao me je, jednu ruku je stavio mojeg struka sebi me približivši. Samo sam kimnula, i lagano se nasmiješila. Šta sad da radim? Samo ću se ponašati normalno, uobičajeno.

Krenuli smo prema velikom hodniku s lijeve strane, u kojem nikog nije bilo. Glasovi iz sale su odjekivali, ali je opet bilo tiše. Na zidu je bilo raznih slika. Neke umjetnosti, nagrade, kao i učenici koji su završili Yale sa najboljim ocjenama. Sad bi možda o tome i razmišljala, kakve bi mi ocjene bile, kako ću se snaći, da li ću se uklopiti.

Ali nisam.

Jedino što je tada u mojim mislima bilo, jeste Harry. I činjenica koliko dugo ga samo nisam vidjela, koliko mi je nedostajao. I naravno, ona neizbježna činjenica, šta će biti ako ga Justin ugleda? Ako shvati da je Harry ovde, na Yale-u zato što...

ON IDE OVDE!

Moj mozak je tu činjenicu odbacio, zaboravio. Očigledno. Sigurno je došao zbog rasporeda predmeta za ovu godinu, ili nešto slično. Sigruno...

"Ovde smo" Justin je promrmljao, prekidajući me u daljem razmišljanju. Stajali smo ispred vrata na kojim velikim slovima pisalo Diana Milversy. Pokucali smo i ušli unutra, gdje nas je dočekala žena, uljudno se nasmiješila i pustila nas unutra. 

Bila je srednjih godina, 45 najviše. Visoka i nasmijana, lijepo je izgledala. Nosila je utegnuti sako i cipele, ističići se. "Gospođica ovde" pokazala je prema vratima "A vi gospodine ovde" rukom je pokazala prema vratima desno. "Bude li vam što trebalo, javite. Sretno" nasmiješila se i sjela za sto.

"Sretno" Justin mi je šapnuo i namignuo. Otišao je do vrata, pokucao i ušao unutra. To je to. Sad je trenutak koji je odlučujući, i sad moram samo o tome razmišljati, ni o čemu više. Duboko sam udahnula i ušla unutra. 

"Dobar dan" rekla sam i zatvorila vrata.

"Oh gospođice Jackson. Dobar dan. Divno vas je opet vidjeti" Brien Waters. Već smo se upoznali kada sam prvi put dolazila ovde, prije 3 godine, sa roditeljima. Imali su neki izvještaj koji im je trebao, pa su usput svratili da ga uzmu. Moj otac je završio Yale također, tako da je poznavao Briana, odavno.  

"Također" nasmiješila sam se.

"Oh, izvolite sjesti" rukom je pokazao na stolicu. Sjela sam i naslonila se. Sad ili nikad.

"Pa, gospođice Jackson, da počnemo?" kimnula sam glavom i usredotočila se na ono što je bilo važno sada. Na intervju koji je morao dobro proći, i koji sam morala položiti.

"Reci te mi..." počeo je, vadeći papire.

Pola sata kasnije, sve je završeno.