Dark prince

Alaska here we come! Or not?

"Smisao života nije čekati da oluja prođe, smisao života je naučiti kako plesati na kiši."

Take a sip of my secret potion, I'll make you fall in love, for a spell that can't be broken, one drop should be enough.

"Idemo na Aljasku" rekao je na što sam se sledila na mjestu.

"K-Kako to misliš?" promrmljala sam. Ovo se ne dešava! Pored svih mjesta na koja možemo otići, a koja su ovde, u blizini, on ipak odluči Aljasku?

"Znam da je iznenada" izdahnuo je, silazeći niz stepenice "Ali ostali su već tamo. Uostalom, to je samo privremeno, dok ne shvatimo kako i šta dalje da radimo. Tamo smo iznajmili kući, koja je dovoljno velika za sve nas, i u kojoj se ostali upravo nalaze." prišao je ormaru koji se nalazio u dnevnom boravku, te iz njeg izvadio veliku torbu.

"Da, ali zar ne misliš da je Aljaska ipak previše daleko? Možemo negdje drugo otići..." prekinuo me je

"Ako je Aljaska jedino mjesto na kojem ćeš biti sigurna, onda neka tako i bude. Ti se već i bila tamo zar ne?" upitno me je pogledao, a onda pogled skrenuo prema tašnji. Počeo je vaditi neke sitnice iz nje, kao što su mobiteli, te razni kablovi, koji su služili Bog zna čemu.

"Da, ali prije pet godina. S Hannom i roditeljima, ni sama ne znam kako su se baš Aljaske sjetili. I bilo je dosadno većinu vremena, jer nisam imala apsulutno ništa raditi." prišla sam mu i sjela pored njega, razgledavajući sve te stvari.

Okrenuo se prema meni i značajno me pogledao "Samo je privremeno" tiho je rekao, na što sam samo kimnula. Valjda je tako najbolje, za sve.

Pogled sam skrenula na torbu, tačnije na stvar koja se u njoj nalazila. U istom trenutku sam problijedila kada sam shvatila o čemu se radi. Nemoguće! Da li je to? Nije valjda...

"Posjeduješ pištolj!?" gotovo da sam vrisnula na njeg. Od svih ljudi na svijetu, nikada nisam ni pomislila da bi Harry mogao imati pištolj "Jesi ti normalan?"

"Smiri se, imam dozvolu. Bio je od mog oca" smireno je odgovorio.

"Da, ali zašto? PoBogu zašto će ti pištolj?" samo se nadam da ih nema više, jer ako bude...

"Za zaštitu. Zašto paničiš? Ništa se neće desiti" mora da se zeza.

"Svejedno. Vrati ga torbu, od njeg se nelagodno osjećam" nasmiješio se, kimnuvši. Vratio je pištolj u torbu, kada je jedan od mobitela koji su tu bili, zazvonio. Nakon drugog zvona, javio se.

"Halo? O ti si Tyler" ustao je, počevši hodati okolo "Kako to misliš? Pa trebao je doći tek za tri sata?" po njegovom izrazu lica, stvar nije toliko ozbiljna "Da, da. Shvatam. Ništa onda, sad odma ćemo krenuti." Sad? "Da, ionako nemamo stvari ovde gotovo nikako. Reci im da nas sačekaju. Vidimo se" i prekinuo je

"Izgleda da ćemo morati krenuti odmah, avion s kojim idemo već je stigao na aerodrom, tako da moramo krenuti" torbu je zakopčao i stavio pored vrata.

"Pa, šta je sat vremena, dole gore." sarkastično sam rekla na što se nasmijao

"Nije valjda da se ljutiš?" upitao je, uzimajući neke od stvari koje su bile na stolu.

Izdahnula sam "Ne, mada opet mi se čini kao loša ideja. Ali ne želim da budem nezahvalna, ne nakon svega što ste uradili za mene. Znam da je bilo teško i vama proteklih sedmica, kao i meni. Pogotovo tebi, Harry" zastala sam. Prišao mi je, i stao ispred mene, slušajući "Bio si mi nevjerovatna podrška, i nikad ti se neću moći dovoljno zahvaliti, okej? Ne znam kako bi progurala ovo sve, da te nije bilo. Drago mi je da postojiš u mom životu. Tako da, koji god plan da imaš, podržavam te 100%." sve sam rekla u jednom dahu, osjećajući se lakše odma.