Dark prince

Action

-''Nikad me zapravo nisi upoznao. Možda izgledam slaba na tebe, ali ako čvrsto odlučim mogu razbiti i tu ljubav. Onda ćeš vidjeti koliko sam sposobna za sve, pa čak i da vidiš na meni osmjeh koji nikad nije i neće bit tvoj.'

Justin's point of view
Teško sam otvarao očne kapke, dok mi je sunčeva svjetlost sijala direktno u oči. Nakon uspiješnog sastanka s Blair prošlu noć, otac i ja smo izradili plan akcije, koji će nadam se rezultirati uspjehom. I Jaden nam se priključio, i konačno smo sklopili primirije. Ostali smo do kasno i pobrinuli se da ni mala sitnica ne nedostaje, da sve ide po planu.

Uzdahno sam, još uvijek ležeći. Rukom sam prešao po vratu, osjetivši tragove oziljka koji je bio tu već 3 godine. Dug i tanak, isticao se po površini. Urađen lično od strane moga oca. Bio je to prvi put da ga nisam poslušao, ali i pokajao sam se. O, itekako jesam

FLASHBACK
"Ostani u autu" rekao je dok je vadio pištolj i stavio metke u njeg "Učinio si dovoljno štete došavši ovdje. Zar te nisam upozorio?!" ljutito me je gledao

"Da, to je sve što radiš, upozoravaš i prijetiš. Nikada ne dobijem objašnjenje ni za šta. Kao Jackovu smrt možda? Kako i zbog čega je umro? Dosta mi je biti onaj koji najmanje zna" šokirano me je gledao. Izašao sam iz auta i uputio se za ostatkom ekipe, koji su ulazili u staru, ruševnu zgradu. Bio sam odlučan u svom naumu, i nisam se dao omesti.

"Dobro, sve ću ti objasniti. A sad se vrati u auto" rekao je što mirnije je mogao, čvrsto stiskajući šake. Bijes mu se vidio u očima. Bio je tako loš u skrivanju emocija. Odjednom se čuo pucanj. Jedan. Pa drugi.
"Justin! U auto smjesta!!" vise se nije trudio ni zvučati normalno, urlao je prema meni. Da sam ga samo tada poslušao, sljedeće se ne bi desilo.

Ustuknuo sam, odkucaji srca naglo su se povećali. Ali nisam se dao prestrašiti. Nastavio sam hodati, približavajući se zgradi. Sad sam je mogao cijelu promotriti. Bila je ogromna, na četiri sprata. Stubovi su bili na podu, sve je bilo slomljeno i puno prašine. Jos jedan pucanj, ali ovaj put puno bliže meni. Stao sam uz zid, razgledaši oko sebe. Nije bilo nikoga. Odjednom me neko zgrabio za rame, i okrenuo. Susreo sam se s očevim tamnim očima, koje su me gledale s bijesom.

"Pusti me!" zavrištao sam, otrgnuvši se iz njegovog stiska. U ruci je čvrsto držao nož, uperivši ga u mene. Zbunjeno sam ga gledao, dok su ljutnja i zbunjenost prelazili mojim licem. 

"Šta ćeš učiniti s tim? Probosti me?" sarkastično sam ga upitao, još uvijek iznenađen njegovim postupkom. Ne mogu vjerovati da je to uradio. Zar je lud?

"Prestani me još više nervirati! Ulazi u jebeni auto!" posegnuo je za mojom rukom, na što sam se odmakao par koraka unazad. Odjednom sam osjetio jak udarac u stomak, na što sam se zgrčio i pao na koljena. Bol je pulsirala mojim tijelom, osjecao sam blagu vrtglavicu. Brzo me je uhvatio za ruku, podigao i počeo vući vani. Opirao sam se, i nekontrolisano ga počeo udarati. Kako se okrenuo da me zaustavi, nožem me je porezao po vratu, ostavivši dug ožiljak.

"Dođavola! Rekao sam ti da ne dolaziš ovde!" prišao mi je, i kad je vidio sta je uradio, problijedio je. Duboko je udahnuo, pokusavajući se smiriti. Onda me je odveo u auto i sve mi objasbio. Kako je Jack umro, zbog čega, i ostale stvari...

END OF FLASHBACK

Ustao sam i počeo se spremati za školu, ustvari za zadnji dan škole. Danas dijele diplome, i nakon ovog dana, konačno završavam s srednjom školom. Obukao sam obične pantalone i majcu, i sišao dole, gdje su otac i majka sjedili.

"Konačno zadnji dan?" blago je upitala, tražeći nešto na računaru. Kimnuo sam "Sretno" ustala je i poljubila me. Otac mi je samo uputio pogled, i ustao odlazeći u svoj ured "Hajde sad, zakasnit ćeš" brzo sam izašao, zalupivši vratima. Ušao sam u auto i krenuo. Škola nije bila puno udaljena, tako da sam brzo stigao. 

Ali sam opet zakasnio.

Ili nisam. Svi su sjedili, očekujući govor neke učenice, koja je stajala i čitala nešto s papira. Bila je to Blair. Našao sam slobodno mjesto i sjeo. Počela je.

"Dobar dan roditelji, nastavnici i prijatelji. Zovem se Blair Jackson i pokušat ću da stavim 12 godina vrijednih sjećanja u dvije minute." Zaustavila se, onda nastavila "Unutar ova četiri zida, naučili smo nekoliko stvari, ali sigurna sam da je trigonometrija još uvijek misterija za sve nas" 

Pogledala je u mom smijeru, na što sam se nasmijao. I publika se smijala. "Naučili smo nekoliko stvari kao što su matematika, engleski, pa čak i kućno obrazovanje. Naravno, neke od ovih stvari ćemo ponijeti sa sobom kada izađem odavde, ali postoje stvari koje ćemo sigurno ponijeti sa sobom kada izađemo u svijet. Stvari kao, kako je lako naći prijatelja, ali u isto vrijeme teško sačuvati prijateljstvo. Stvari kao hrabrost, i vjerovanje u sebe. I najvažnije...

Slušao sam.

"Oprost, i koliko je to snažno kao ljubav"

Nisam ni shvatio da se smiješim kao budala, dok nije stala na trenutak. Iznenada sam se sjetio sinošnjeg, pa ne znam ni kako to da nazovem. Ustvari nam je bilo dobro. Nastavila je

"Istina je, da ono što ponesemo sa sobom kada se pozdravljamo jedni s drugima, je ono što smo naučili jedni od drugih. Šta si naučio do osobe do tebe, ili osobe ispred tebe. Mi smo jedni drugima učitelji." 

Kada sam vidio koliko je sati, ustao sam i otišao. Blair je nastavila pričati, ali više je nisam slušao. Vrijeme je za akciju.

Blair's point of view

"Tako, kada nam se putevi razdvoje, i kada napravimo korak u stvarnom svijetu, sjetite se šta su vas vaši 'učitelji' naučili. Sjetite se 18 godina ispunjeni najvećim avanturama koje možete imati u životu"

"Na kraju, ne plašite se 'stvarnog svijeta'. Ne plašite se ako je to veća ili rizičnija atmosfera. Zapamtite, svijet je velik onoliko koliko ti želiš da bude." Izdahnula sam. "Čestitam klaso 2014, svijet čeka na nas"

Tišina. Svi su gledali u mom smjeru. Vidjela sam Harryja i Ashely kako se smiješe. A onda glasan aplauz. Svi su ustali i sa smiješkom mi aplaudirali. Kako bi samo željela da su mi roditelji ovdje, da mogu vidjeti ovaj trenutak, bili bi ponosni. Nasmijala sam se, i izdahnula. Konačno sam i ovo riješila. Sišla sam dole, mnogi su ljudi prilazili i čestitali mi.

"Blair!" okrenula sam se na veoma poznati glas. Harry. Zagrlio me je. "Ono je bilo izvanredno!" 

"Ne, ti si bio izvanredan. Ne bi ono uspjela bez tebe." ovo jutro su mi javili da ću ja držati govor. Sva sam se uspaničila, i jednostavno nisam bila spremna. Ali Harry mi je dao ideje i pomogao mi sastaviti savršen govor, koji se izgleda svima svidio. 

"Čestitam Blair" Ashely me je zagrlila i čestitala. "Jesu ti dali diplomu i medalje?" Ashely je znala sve oko toga, jer je i ona kao ja, prije tri godina držala govor. Sjećam se da smo tu večer svi kod nje slavili, bilo je nezaboravno.

"Hvala ti Ashely, vjerovatno će kasnije" nasmiješila sam joj se. Svi ostali, Tyler, Elena, Gabrijela i Toby su mi prišli i čestitali. Samo je Hanna nedostajala. Progurala sam se među grupicom ljudi i krenula prema Hanninoj učionici. Koračala sam dugim hodnicima, dok konačno nisam ugledala njenu učiteljicu.

"Oprostite, je li Hanna izašla?" prišla sam joj, te se pozdravila

"Da, izašla je prije pet minuta" kimnula sam i izašla u dvorište. Među djecom sam pogledom tražila Hannu, nije je bilo nigdje. Djeca su polako odlazila, a nje nije još bilo. Ugledala sam njezin rusak, naslonjen na drvo. Podigla sam ga i otvorila. Među knjigama je virila mala ceduljica. Uzela sam je, te pročiala. Velikim crvenim slovima je pisalo:

"Posudili smo tvoju malu sestricu. Reci nekome za ovo i više je nikada nećeš vidjeti. To je obećanje."

VAZNO!

Ljudi, nisam bila kuci zadnjih par dana, tako da nisam mogla postaviti nastavak. Ali sad sam napisala. Imam jedno pitanje, da li da postavljam Harry i Blair moments? Ili su Justin i Blair ipak bolji? U komenraru napišite svoje mišljenje, čisto da znam. Za sljedeći nastavak 15 vote i 5 komentara. Love u