Dark prince

Phone call

"Stvari se ne mijenjaju. Ti jednostavno promijeniš način na koji gledaš stvari, to je sve"

But there's nothing to be afraid of, even when the night changes it will never change me and you.

"I gospođice, da li ste spremni otkriti tajni recept?" pružio mi je ruku, smješkajući se. Stvarno nisam mislila da je bio ozbiljan. Mislila sam da se šali, i da to uopšte neće uraditi, nego sjediti i dosađivati meni, dok ja to budem pravila.

"Uvijek spremna" rekla sam, nasmijavši se. Namignuo mi je, a zatim me primio za ruku. Odveo me je do kuhinje. Prvo je izvadio sve što mu je bilo potrebno, hranu i posuđe. Zatim je uzeo posudu, u nju stavio potrebne sastojke, i počeo je miješati. Odvalila sam se smijati, ovo ću morati zapamtiti, jer ovo se ne viđa svaki dan.

"Što je smiješno?" upitao me je, nastavljajući miješati. Moram priznati, sa onom pregačom je stvarno izgledao sexy.

"Ništa" odgovorila sam, uozbiljivši se. Znam da nije uredu od mene što se smijem, ali opet...

"Zašto si se onda smijala? Smiješ se meni?" upitao je, prekinuvši me u razmišljanju.

"Dap. Sve ovo" rukama sam pokazala na njega "je nešto novo. Neki novi Justin. Drugačiji" priznala sam. 

Samo se nasmiješio. Završio je sa smjesom. Zatim je uzeo veliku tavu, i uspiješno ubacio palačinak, koji je počeo da se prži. "Kladim se da ih ne znaš napraviti ovako dobro kao ja" samouvjereno se nasmijao.

"Hej! Još uvijek ih nismo probali!" mislim stvarno. Toliko je samouvjeren da je to za ne povjerovati.

"Oh, i ne moramo. Ispasti će veoma dobri, vjeruj mi" zadnje riječi. Povjerenje. Prisjetila sam se trenutka kada sam tek ovdje stigla. Sve se činilo tako čudno, tako nestvarno. Hannin nestanak, briga, tuga. Nisam ni shvaćala u šta se uvaljujem, moje misli su tada bile usmjerene na spašavanje Hanna, ništa više mi nije bilo važno. Ni moj život, ništa. Ali, nije mi žao. Spasila sam život svoje sestre, i to bi ponovo učinila. Kako je ona uopšte? Kako su ostali? Tako mi prokleto nedostaju, svi. Čak i dosadni Tyler, s kojim sam se stalno prepirala, čak i on. Da li Hanna ide na terapije, da li priča? Kako je Harry? I sama pomisao na njega mi tjera suze na oči. Pogled mi je prešao na rame, kod kojeg se nalazila tetovaža. Vječnost. Čini se kao puno vremena. 'Forever and always' bile su zadnje riječi. I toliko su mi značile, toliko mi znače.

"Blair? Šta ti je?" Justinove riječi su me prekinule u razmišljanju. Odmakla sam se od njeg.

"Ja.. umm. Idem sjesti" tiho sam odgovorila. Nisam više mogla stajati tu. Okrenula sam se i otišla iz kuhinje.

"Hej, šta nije uredu?" prišao mi je, uhvativši me za ruku. Okrenuo me je prema sebi i spustila sam pogled. Uhvatio me je za bradu, te lagano podigao glavu. "Jesi dobro?" 

"Da. Ja... Da li bi mogla napraviti telefonski poziv?" tiho sam upitala. Znam da ono što tražim nije uredu, ali nije me briga. Čudno me je pogledao, i odmakao se.

"Ne možeš me to pitati kada već znaš odgovor" uzdahnuo je "Od kud ti to sad?" 

"Ne znam, jednostavno moram. Molim te. Jedan telefonski poziv i to je to. Neću te više nervirati i neću ti više smetati. Čak ću zamoliti Billa da me premjesti u drugu sobu." upitala sam nadajući se pozitivnom odgovoru.

"Stvarno misliš da je to ono što želim? Da te se riješim?" iznenađeno me je pogledao.

"Zar nije? Po cijeli dan se svađamo, i živciramo jedno drugo." zar će stvarno sad ovu temu početi? Bio je ljut. Na faci mu se vidjelo da je ljut. Ali zašto, Bože mili zašto?