Koraci [✔]

Poglavlje prvo

Sljedeće jutro sam se probudila na krevetu pokrivena, a mogu da se zakunem da sam zaspala bez nje. Tiho sam se prošetala hodnikom i otišla do kupatila da se osvježim. Bilo je sedamsati jutra i iznenađujuće je kako sam se sama uspjela tako rano probuditi jer sam inače spavala i do deset. Večeras sam se samo vrtila po krevetu i nisam mogla da prestanem razmišljati o tome kako sam se sa svojim roditeljima posvađala zbog toga što sam se željela vratiti nazad. Ponekad se zapitam da li je Bosna postao ovozemaljski pakao ili smo mi jednostavno preuveličavali stvari kao što bi inače radili. Ne samo mi, već i svi kolektivno što odluče napustiti svoju državu, bili Hrvati, Srbi, Njemci (da, i oni odlaze u Ameriku) ili bilo koji drugi narod. Svi čeznemo za nečim boljim i dok to pokušavamo zaboravimo koliko je zapravo bolje bilo dok smo imali ono što smo imali, a zamjenuli smo za nečim što se ne može da poredi. Slobodu zamjenuli za novac. Porodicu za novac. Svoj identitet za novac. Sve, baš sve za novac.

Kada sam izašla iz kupatila sretnem se Damirom. Pogledao me na trenutak i počeškao se po kosi, to bi inače uradio u nezgodnim situacijama gdje se razmišlja šta da kaže, a da ne napravi stvar još gorom.

"Hoćeš doručkovati?"

"Nisam gladna", odvratim i on klima potvrdno glavom.

"Mama i babo su se sinoć gadno raspravljali, možda bi bilo dobro da to sada riješite."

"Nešto baš nisam raspoložena da mi i današnji dan kvare."

"Molim te seko, mislim da su oni shvatili da su pogriješili."

Nisam mu ništa odgovorila. Vratila sam se u svoju sobu i presvukla u hlače i tanki džemper. Došla sam u kuhinju gdje su oni sjedili i ispijali kafu. Inače nismo doručkovali prije osam, ali smo do tada ili ispijali kafu ili spavali. Mama je pogledala u mene i na licu joj preleti sažalijevanje i kajanje. Babo je izbjegavao moj pogled. možda zbog toga što je još uvijek ljut ili zbog toga što mu je teško priznati da sam ipak ja u pravu. Previše sam ih dobro poznavala za nekog ko u ovim godinama nije kod kuće već po žurkama, ali ja nisam jedna od njih, nisam prvo imala društvo kojem bih se povjerila na žurkama, drugo nisam voljela kako ovdje funcioniše noćni život, a treće mislim da mi je bolje ostati u stanu ipak.

"Jesi za kafu?" Upita mama dok još uvijek stojim i posmatram ih.

"Može jedna šolja", sjela sam pored Damira, nasuprot mame i babe i prostorija je ponovo utihnula. Damir je gledao čas u mene, čas u mamu i čas u babu. Mama mi je nasula kafu, crnu i sa tri kašike šećera u srednjoj veličini svoje bijele porculanske šolje.

"Ajlin, jesi sigurna da to želiš?" Upita me babo i pogleda u mene. On je oduvijek bio direktan i nije okolišao sa pitanjima i u jednu ruku mi se to dopadalo, ali u trenutačnoj situaciji nisam baš sigurna.

"Da, razmišljam o tome već dosta godina, ali neki dan sam se u potpunosti odlučila."

"Znaš, teško nam je to čuti jer smo mama i ja za tebe i tvoga brata ovo uradili, željeli smo za vas najbolje."

"Meni se babo ovdje nikad nije dopadalo. Nikad. Vi to možda ne možete razumijeti, a i ne morate, jedino što od vas tražim je podršku. Ja ću otići sa ili bez vaše podrške."

"A šta si naumila?" Mama se priključi razgovoru dok ispija kafu.

"Mislila sam, ukoliko bi me podržali, da živim u našoj staroj kući dok ne budem zarađivala pare i mogla sebi priuštiti stan."

"A šta je sa tvojim fakultetom?"

"Imam još jedan semestar do kraja, a svakako je to preko interneta, par puta ću morati samo ići nazad ovdje da idem na završne ispite i predavanja."

Na licu im vidim da im se ta ideja nije toliko dopadala, ali su na kraju popustili.

"Ali ideš kad i mi krenemo nazad, iduće sedmice."

Da sam bila sretna malo je za reći. Ovoliku sreću nisam osjetila već toliko dugo da mi je čak i bio nepoznat osjećaj. Napokon ću se vratiti, a ovoga puta to neće biti na par dana, nego zauvijek. Čak sam se ustala i zagrlila ih od dragosti, a oni su mi se nasmijali onako iskreno.

Taj dan sam od uzbuđenja išla sa Natalie na kafu. Ispričale smo se, pa sam joj i to spomenula. Bilo joj je žao, vidjelo joj se na licu. Da budem iskrena, i meni je malo žao jer je ona bila možda i jedini prijatelj koji me u jednu ruku uspio razumjeti. Bila je tu u mojim najtežim situacijama, iako se nismo znale čitav život, ali meni je tako ponekad i izgledalo. Poslije kafe sam se vratila kući u učila za fakultet, ne znam koliko je prošlo vremena dok nisam vidjela Damira kraj vrata naslonjen dok mi je palio svijetlo.

"Učiš već četiri sata, uzmi pauzu", odgovori dok mi prilazi. Nisam primjetila da je u jednoj ruci držao kafu. Sjeo je kraj mene na krevet.

Damir i ja smo uvijek imali tu neku našu luđačku brat-sestra konekciju, iako smo kao djeca se uvijek svađali, treći svjetski rat izbijali u našoj zajedničkoj sobi i potukli se barem dvadeset puta, mislim da smo i baš zbog toga ostvarili neuništivu konekciju. On je bio šest godina stariji od mene, imali smo istu plavu boju očiju, samo što je on bio crn na mamu, a ja plava na babu. Inače je uvijek on više ličio na mamu i karakterno i izgledom dok sam ja na babu. Mama je bila previše brižna i voljela je ugoditi drugima, dok je babo tvrdoglav i volio je da drži sve pod kontrolom. Ne bih rekla da ja nisam imala nešto i od mame jer jesam, a ni za Damira ne bih rekla da nije imao nešto od babe jer jeste, samo što se više izražavalo ona druga strana.

"Nisam primjetila, historija dizajna me uvijek unese u sadržaj."

"Znam i ja sam ipak bio student."

"Ah da, zaboravila sam da je i moj braco pametan ovdje u kući."

Pokvario mi je nakon te izjave kosu i štipnuo me za obraze, iako je znao koliko to nisam voljela kada mi se uradi. Nakon što sam se protegnula i ispila prvi gutljaj kafe Damir se naslonio do krevet i pogledao me u oči.

"I stvarno si sigurna na to da želiš da se vratiš nazad?"

"Jesam, stvarno sam sigurna."

"Zar ti je toliko loše ovdje?"

"Damire, nije stvar u tome. Nije ovdje loše u smislu svih mogućnosti koje se nude, plate i države jer je uređena. Stvar je u tome što se gušim u tuđini, što ovdje ne mogu biti ono što jesam dok sam u Bosni, što su nam oduzeli vrijeme zbog posla jer nas opterete previše, što ovdje ne možeš gospodski da živiš kao što bi u Bosni sa svojih osamsto maraka. Ovdje zaradiš tri hiljade eura, pa živiš u dvosobnome stanu i kukaš, u Bosni imaš svoje dvorište, svoju kuću i opet kukaš."

"Shvatam šta želiš reći, ali kako misliš tek tako naći posao, i gdje najzad?"

"Bilo gdje za sada, ssamo želim da odnekud započem, snaći ću se."

"Ponosan sam na tebe", povuče me u snažan bratski zagrljaj i pogladi me po kosi, "i mama i babo su na tebe ponosni, samo ih je strah i tužni su."

"Znam", prošapćem i sklopim oči. Nemam snage dalje o tome da razgovaram, otežava mi još više. Ali znam da činim ispravnu stvar, znam jednostavno.