Koraci [✔]

Poglavlje deveto

Sljedeće jutro sam ustala prilično rano. Nisam prethodne noći najbolje spavala, vrtila sam se u krevetu i budila više puta iz ne znam kojih razloga. Oko šest sati sam ustala i više nisam htjela spavati.

Otišla sam u kupatilo i obavila higijenu, pa sam sišla u kuhinju i napravila sebi doručak i kafu.

Upalila sam sebi televiziju i tražila nešto da gledam, završila sam na program sa nekom turskom serijom koju sam počela gledati.

Kada sam pojela i popila ono što sam sebi napravila vratila sam se u kuhinju. Odlučila sam ispeći kolačiće, ionako mi se jelo nešto slatko, a osim toga mislim da bi bila dobra ideja počasititi novog susjeda kao "dobrdošlicu" i jedna od prilika da se bolje upoznamo.

Uzela sam namirnice i počela da pravim smjesu, pustila sam sebi muziku i pjevušila tekst pjesme u tišini. Kada sam stavila kolačiće u rernu da se ispeku počistila sam kuhinju, a onda sam ponovo sjela.

Pisala sam Sarom nešto malo i spominjala mi je kafu za sljedeći vikend na šta sam pristala. Rekla mi je kako mora ići na subotnje predavanje i da se treba spremati, tako da sam i ja tada otišla izvaditi kolačiće. Kuća je zamirisila na čokoladu.

Ostavila sam ih da se ohlade pa sam odmah pojela tri. Uzela sam jednu plastičnu kutijicu u kojoj sam stavila deset kolačića. Izašla sam vani i prešla cestu, a onda uz nervozni uzdah, kada sam stala pred vrata zazvonila.

Srce mi je počelo brzo kucati dok su mi se ruke znojile od nervoze. Ubjeđivam se da nemam razloga biti nervozna, što i stvarno nisam imala, ali tijelo me nije htjelo slušati.

Kada su se vrata otvorila izašao je u crnoj majici i trenerci. Njegova crna kosa je neuredno letila na sve strane i njegove oči su bivale dosta svijetlije. U odnosu na prethodno jutro u kojem je bio sređen i dotjeran ovo izadnje je ipak nešto sasvim novo i svidjelo mi se.

"Jutro", progovorim prva razbivši tišinu između nas. Sergej je gledao čas u mene čas u moje ruke u kojima je bila kutija sa kolačićima.

"Jutro", hrapavim jutarnjim glasom mi se obrati i o Bože, na trenutak pomislim kako bi bilo svako jutro to čuti.

"Donijela sam kolačiće kao dobrodošlica pošto si nov u komšiluku", kažem i on mi se nasmije.

"Pa i ti si nova u komšiluku", odvrati i ja se zarumenim. Prokleto osjetim kako mi se obrazi žare.

"Zapravo, i nisam baš...", odvratim i on se smakne sa ulaza dopuštajući mi da uđem u njegovu kuću. Polako zakoračim unutra i razgledam se. Bijeli zidovi sa dosta obješenih umjetničkih slika od raznih slikara. Pratila sam ga do dnevnog boravka u kojem je bio bež namještaj i bijele komode, dok su zidovi kao i u hodniku ukrašeni slikama.

"Sjedni, hoćeš kafu?" Upita me dok sjedam i stavljam kolačiće na stol.

"Ma ne moraš se zamarati", odvratim i on odmahne glavom dok mu kosa još više postane neuredna.

"Ionako nisam još popio kafu, hoćeš?"

"Može", odvratim. Kaže mi da sačekam. Sjedila sam u tišini u njegovom dnevnom boravku i razgledala naokolo. Lijepo je uređen. Imao je tamno-smeđi laminat, kuhinja nije bila razdvojena kao zasebna soba, ali je bio jedan zid koji je izgledao kao šank na kojem je postavljen bijeli mramor i dvije kafanske stolice. Imao je ukusa, to bez ikakvog premišljanja mogu zaključiti.

"Lijepo od tebe što si donijela kolačiće", kaže kada je došao sa kafom i sjeo nasuprot mene.

"Nadam se da piješ crnu kafu pošto mi je mlijeka ponestalo", nadoda i ja mu se sramežljivo nasmijem.

"Pijem, i nema na čemu za kolačiće."

"Inače mi niko baš nije donio poklon za usiljanje, ma da im ne zamjerim pošto me niko ni ne zna."

"A odakle si ti tačno?" Upitam i tu se on nasloni od fotelju.

"Iz Zenice", odvrati.

"Sergej, to je baš unikatno ime s obzirom da si iz Bosne?"

"Moja mama je ruskinja, ima tamo korijene."

"Oh, to objašnjava zašto je rusko ime."

"Šta je sa tobom?" Upita i uzme gutljaj kafe.

"Ne razumijem ti pitanje", pogledam ga zbunjeno i on mi se nasmije.

"Kažeš da i nisi nova susjeda, dakle živiš ovdje ili si živjela pa se ponovo vratila?"

"To drugo", odvratim i on klima glavom.

"Pa, zašto si se vratila?"

"Nije mi se svidjelo tu gdje sam živjela sa svojima", odvratim i on me pogleda ispod oka. Njegove plave oči su me gledale prodorno i imale takav efekat da nisam u stanju da se pomjerim nekoliko sekundi. Budem kao u nekakvom transu.

"Gdje si živjela?"

"U Minhenu", njegov izraz lica se promjeni i bude upitan i iznenađen.

"Iz Minhena si se ponovo doselila u Bosnu?"

"Da, kao što rekoh nije mi se svidjelo tamo."

"Pa zašto?"

Ne znam što, ali čini mi se da ga je zapravo stvarno zanimalo nešto o meni i to me na uvrnut način raduje.

"Nisam se osjećala svojom i dobrodošlom, nisam bila među svojima i nisam znala ko sam kada sam u tuđoj zemlji pod tuđim krovom."

"Svaka čast", kaže mi i to mene tada iznenadi, on primjeti moj zbunjeni pogled pa se nasmije "rijetko ko, zapravo vrlo mali broj se odluči vratiti sa zapada nazad u Bosnu s obzirom u kakvom se stanju nalazi kao država."

"To je tačno, ali nije ni toliko loše koliko ljudi pričaju", odvratim i prevrnem očima. On to potvrdi.

"Pa, daj da probam tvoje kolačiće. Nisi ih zatrovala nečim?" Upita i ja mu se nasmijem uzimajući i sama kolačić koji pregrizem.

"Nisam, kao što vidiš", odvratim i on mi se također tad nasmije.

"Otkud ja znam da nisi možda stavila jedan kolačić bez otrova da bi ga mogla ti pojesti da me uvjeriš da nisu zatrovani?"

"I ja sam mislila da ja imam paranoje", odvratim i on se tu zapravo stvarno nasmije. Njegov glas dok se smije je zvučao nestvarno, kao san koji nema svoj kraj. On stvarno želi da se ja zaljubim u njega.

"Dobro, moram se malo našaliti", kaže i uzima kolačić i prigrize ga. Neko vrijeme je u tišini jeo kolačić i kada je ponovo pogledao u mene klimao glavom.

"Dobro je, nisu ipak zatrovani."

Nakon što smo još neko vrijeme pričali i pili kafu saznala sam da je četiri godine stariji od mene i da radi kao jedan osobni trener. Kaže da se preselio ovdje zbog tog posla kojeg je dobio kako ne bi morao stalno putovati. Ispričala sam mu i ja o svom studiju kojeg pohađam preko interneta i o novom poslu kojeg sam dobila. Sergej se ipak činio kao jedan sasvim normalan muškarac sa nekim svojim malo manje normalnim navikama, ali opet normalnim za čovjeka.

Kada sam se ustala da pođem kući otpratio me do svog ulaza.

"Pa, Ajlin, hvala ti još jednom za ovaj gest. Kolačići su zaista ukusni", kaže i ja mu se nasmijem.

"Nema na čemu i drugi put, vidimo se", okrenem se dok iza sebe čujem zatvaranje vrata. Vratim se u svoju kući i ne mogu smaknuti osmijeh sa lica. Ne mogu prestati čak razmišljati o njemu. Ipak nije bila loša odluka da mu dođem iz vedra neba pred ulaz, barem sam imala neki opravdan razlog.

I čini mi se da mi se novi susjed počeo sviđati.