Koraci [✔]

Poglavlje trinaesto

Prespavala sam cijeli dan. Probudila sam se oko tri poslije ponoći i glava me užasno boljela. Nisam mogla isprva spavati, pa sam se otišla napiti vode. Sa kuhinjskog prozora sam mogla imati mali pogled na Sergejevu kući, ali svijetla su bila pogašena. Poslije sam se vratila ponovo u svoj krevet i nastavila spavati.

Ujutro u sedam sam se probudila odmorna. Ustala sam i uzela sebi napraviti kafu. Nisam znala kada da krenem kod Sergeja, ali moja radoznalost i napetost ne mogu dočekati.

Šta da mu kažem ikako? "Hej, da ti nisi slučajno dilao drogu sinoć i pobjegao prije nego što je policija došla?" Glupost. Moram smisliti taktiku, ali trenutno mi se čini gotovo nemoguće stvori neki plan.

Nakon ispijene kafe i dobrog doručka sam se obukla u pamučnu bijelu majicu i hlače. Kosu sam raspustila da mi pada preko ramena dok su mi krajevi lagano uvijeni. Svoju plavu kosu sam još više prosvijetlila i dodala hladnije tonove nego što je inače po prirodi bila. Voljela sam je, bila je sjajna i meka, brzo je rasla i voljela sam je održavati kad god sam u prilici.

Izašla sam vani na svježi jutranji zrak. Bilo je deset sati kada sam krenula prema Sergeju i mislim da je to sasvim solidno vrijeme, a čisto sumnjam da je spavao. Od petka navečer ga nisam vidjela i pravo me zanima kako će se ovaj razgovor završiti. Šta ako sam ipak u krivu? Možda Sergej nema veze sa ovim. Možda pretjerujem i nije jedan od onih što dila drogu. Trenutačno sam u ogromnoj zabuni i nisam mogla naslutiti šta je istina, a šta nije. Želim znati odgovore, želim da se uvjerim kako ipak nisam u pravu.

Prekoračila sam jednom nogom njegovo dvorište. Bilo je veliko, a jutarnja rosa je travu činila još zelenijom. Imao je posađene četiri voćke, dvije sa svake strane. Mislim da su to bile jabuke i višnje, nisam sigurna. Ogromna zimzelena živica je služila umjesto ograde, visine metar i još nekoliko davala je solidnu privatnost u njegovom dvorištu, ali ne dovoljno da sa svoje kuće ne mogu da ga posmatram. Zvuči jezivo, znam.

Pozvonila sam kada sam stala pred vratima. Čula sam korake, pa otključavanje i naposljetku otvaranje vrata. Sergej je bio u bijeloj majici i trenerci, njegova crna kosa je vlažna i mirisao je na gel za tuširanje. Miris morske vode i šume mi ispuni nosnice.

"Uđi", kaže i smakne se sa vrata. Nije mi se nasmiješio niti me pozdravio. Izgledao je rastresit, ali je pokušavao prekrivati to. Što god ga je iznerviralo, imalo je možda veze sa onim događajem u petak. Ne mogu se prisiliti ne pomišljati na to jer su šanse jednake kao i da nije povezan sa ovim. Moram pokušati izvući iz njega te informacije.

Sjela sam u dnevni boravak na svoje staro mjesto. Njegov stol je bio pun sa nekakvim papirima i laptopom. Nisam stigla pročitati šta se nalazi na papirima niti vidjeti šta je na laptopu jer je Sergej odmah pokupio stvari sa stola i ostavio ih u jedan ćošak na stolici.

"Oprosti zbog nereda, nisam nikog očekivao", kaže dok odlazi u kuhinju.

"Nema veze, izvini što se nisam najavila, ali nisam imala tvoj broj da te nazovem", izvlačim se i pokušavam zvučiti što smirenije. Pokušat ću ga manipulisati da mi oda nešto. Pravit ću se naivna i pratiti njegovu reakciju.

"U redu je, drago mi je što si ipak došla", kaže i vraća se u dnevni boravak noseći čaše i sok od jabuke. Sjeo je kraj mene i iznenadi me. Prošlog puta je sjedio preko puta mene na fotelji.

"Jesi mogla spavati u petak?" Upita odmah prelazeći na stvar što mi je puno olakšalo da otvorim ovu konverzaciju.

"Zapravo nisam cijelu noć spavala, čekala sam u nadanju da ću ipak vidjeti Demira i Saru", Sergejev pogled postane oprezan, tijelo napeto dok je čvrsto držao čašu u rukama.

"Demira i Saru?" Upita i ja potvrdno kimnem glavom.

"Moji prijatelji o kojima sam ti pričala u petak", objasnim iako vjerujem kako se ni ne sjeća našeg razgovora te noći.

"Divni prijatelji čim si sama stojala pored voćke i ubijala se od dosade", frkne i iznenadi me njegova izjava. Zvuči kao da brine za mene ili pokušava nešto potajno?

"Ne krivim ih, u redu je. Nego, dilala se tu noć droga, zato je policija došla", kažem i čekam njegovu reakciju. Nije izgledao šokiran niti iznenađen mojom izjavom, mirno je sipao sok i stavio ga ispred mene na stol.

"Oh, jesu saznali ko je u pitanju bio?" Upita i zbunjuje me. Ne mogu razaznati da li pokušava prikriti sebe ili zaista pojma nema ko je to bio, ali zašto bi onda tako mirno reagovao? To je zamka, sigurno.

"Nisu, kažu da je pobjegao prije nego što je policija došla", kažem malo tiše i pogledam u njega. On podiže svoj pogled i sretne se mojim. Njegove plave oči su bile ujutro svijetle kao nebo, tako lijepa i nježna, ali intenzivna plava boja.

"Hm, ulovit će ga", kaže i nasloni se od naslon. Skupila sam svoje obrve. Bila sam zbunjena svojim mirnim ponašanjem. Da li je on možda znao da ću doći zbog ovoga?

"Šta je bilo?" Iznenadi me njegovo pitanje, ali on je izgledao prilično opušteno, jedino ga njegov pogled izdaje, a on me gleda sa isčekivanjem.

"Nije ništa", odvratim brzo i shvatam da moja tehnika nije upalila. Sergej uzima gutljaj soka ne skrenuvši pogled sa mojih očiju, nisam znala o čemu razmišlja, ali prilično se ponaša sas tajnovito.

"Nisam ja taj što je dilao drogu, ako na to ciljaš", kaže i ostavi me zapanjenu, biva mi neugodno zbog toga dok mi obrazi žare i vjerovatno izgledam kao paradajz crvena.

"Nisam...", krenem reći kako nisam na to pomišljala, iako bih slagala, ali me Sergej prekine zamahom ruke.

"Ne ljutim se, nemoj lagati bezveze sad", još više me iznenadi. Sada mi je već do toga da idem kući od srama.

"Ajlin, ozbiljno. Ne ljutim se na tebe, nisam znao za dilanje ni da će policija doći, samo sam želio da se prošetamo, ali je ispala situacija takva i ne mogu te kriviti zbog toga što si na to pomislila."

Ne znam zašto me taj njegov odgovor nije smirio i zašto i dalje sumnjam da mi nešto krije. Bacim pogled na papire i laptop koji su na stolici i pomislim šta se nalazi u njima i zašto ih krije, jer njegovi nagli pokreti dok ih je sklanjao sa stola govore da ne želi da čitam ili vidim šta se nalazi u njima.