Koraci [✔]

Poglavlje devetnaesto

Kada je Sara otišla nazad u svoj stan da uči, završila sam ubrzo sa poslom. Odlučila sam odmah produžiti do Mirande. Vozila sam se do njene ulice i parkirala auto ispred njenog dvorišta. Nadam se da je kod kuće jer se nisam ni najavila da ću doći. Izašla sam iz auta i pozvonila na njena vrata.

Miranda je imala veliku kuću koju je naslijedila od svojih roditelja koju su sad u domu jer više ne mogu održavati tako veliku kuću, a Miranda u suprotnom da.

Čuju se teški koraci i otvaraju se vrata. Amar je stojao ispred mene u sivoj majici i crnim hlačama. Njegova kosa je bila namještena gelom na lijevoj strani skrivajući mali ožiljak koji je dosezao do čela.

"Ajlin, zar ne?" Upita me svojim dubokim glasom i ja kimnem glavom. Pušta me unutra i ja ulazim u dnevni boravak. Tamo je Miranda ležala i kada me vidi podiže se i dolazi mi u zagrljaj. Gušio me njen parfem od ambera, ali se suzdržavam da nešto kažem.

"Otkud tebe, što se nisi najavila?" Upita me ona kada sjednemo ponovo na kauč dok je Amar sjeo do nje i položio ruku na njeno golo koljeno. Miranda je na sebi imala bijelu majicu sa dubljim rezom i suknjicu bež boje koja se malo podigla kako je sjela.

"Završila sam sa poslom pa sam odmah odlučila doći. Sara je bila kod mene pa mi je rekla da ste imali problema sa policijom", objasnim i Miranda me pomno sluša, dok Amar ima skupljene obrve gledajući me u oči ispitivački ni sama ne znajući zašto.

"Oh, ne pitaj", odvrati Miranda i mahne glavom lijevo-desno.

"Sad je sve u redu?" Pitam ih oboje, jer mi je glupo da samo sa njom pričam dok je Amar kraj nje i posmatrama me.

"Jeste", odgovori mi ona i nasloni se od Amara. Njena kosa pada na jednu stranu i tada uočim nešto crno na njenoj koži. Suzim oči, ali ne mogu puno toga da vidim.

"Kako je tebi na poslu?" Prene me Mirandino pitanje pa je ponovo pogledam u oči. Počinjemo pričati, Amar se nekad ubaci kada ga Miranda spomene u razgovor, no u većinu slučajeva je bio tih. Okrenuo je glavu na desnu stranu kako bi dohvatio mobitel sa stola i tad uočim da ima ispod lijevog uha tetovažu koja je bila veličine malog oraha. Bila je to zvijezda i mač zabijen u nju, što je prilično čudan simbol, ali izignorišem.

Miranda je počela pričati o svom poslu u jednoj firmi za šivenje, te kako živi Amarom već dvije godine unazad. On radi navodno u benzinskoj pumpi i zarađuju dovoljno za kuću i ostale potrebštine.

"Ljubavi, možeš li mi dodati mobitel da pokažem Ajlin sliku od haljine koju sam jučer završila?" Upita ga Miranda nježno i okrene glavu prema njemu. Pridobijem pogled na njenu tetovažu koju sam maločas uočila. Ista je kao i kod Amara, na istom mjestu i isti simbol. Skupljam obrve dok vidim njih dvoje okrenutih glava i sa istom tetovažom.

"Kakva je to tetovaža?" Jezik mi je bio brži od pameti te oboje okrenu glavu nazad prema meni gledajući me u oči. Mirandine oči su blago raširene, dok je Amar imao skupljene obrve i u ravnoj liniji usne.

"Oh, ovo smo uradili prošle godine. Nismo željeli kao i svaki drugi par iste tetovaže pa smo se odlučili na ovu", objašnjava Miranda vidno nespremna na moje pitanje koje sam joj postavila. Skupljam ponovo obrve dok je odmjeravam pažljivo, zašto je toliko strah zbog mog pitanja?

"Aha, a šta predstavlja tetovaža?"

"Ništa, nema poruke", odvrati Amar grubim i blago iznerviranim glasom, kao da mi pokušava reći da promjenim temu jer nije za pričati. I poslušam ga. Mjenjam temu i Miranda postaje manje napeta dok uzima od Amara mobitel i pokazuje sliku haljine, ali moj pogled i dalje biva na Mirandinoj tetovaži. Podižem pogled i sretnem Amarov koji me posmatra. Izgledao je strašno sa tim bijesnim i podlim pogledom, krije nešto iza tog pogleda, jednu poruku i ona govori da se pazim. Možda me ponovo paranoja hvata, ali nemam objašnjena za ovo.

Nakon kratkog pričanja o njenoj novoj haljini odlučim da pođem kući. Više se ne osjećam ovdje dobrodošlo nakon postavljenog pitanja i shvatam kako sam udarila u nešto što nije trebalo biti ni dirnuto. Očigledno je da me Miranda slagala za tetovažu i da nije jedan od onih klasičnih ljubavnih parova tetovaža, ali onda se pitam zbog čega me laže?

Ponovo laž. Hoće li tome ikada doći kraj? Polako gubim živce zbog ovoga i osjećam se naivno i glupo, kao da sam malo dijete od kojeg se kriju stvari i laže samo da bih ušutkala. Nisam više dijete da ne shvatam neke stvari, a nisam ni toliko glupa da ne vidim da me neko laže. Sergej me laže, Miranda me laže, čak imam osjećaj i da me Demir laže, iako nije ništa sad rekao, ali laže me samim tim što mi nije rekao da odnekud zna Sergeja. Svi me lažu, čak i ja samu sebe lažem i tješim sa tim istim lažima da mogu smiriti svoje paranoje.

Ali laži su kratkotrajne, jednom se istina sazna. Mora se jednom istina saznati, a ja se nadam da će se to i meni desiti. Ne znam koliko ću još dugo moći da trpim to da se pravim naivna i glupa. Ja to nisam, ali ne mogu ni reći da znam da lažu, jer bi opet se pokušavali izvući iz toga.

Ko bi rekao da ću doći u poziciju gdje će me svi okolo lagati, čak i ja da ću sebe samu da lažem misleći da će mi biti lakše s time.