Koraci [✔]

Poglavlje dvadeset i peto

Dva sata kasnije i stigli smo kod jedne šume. Tarik je parkirao auto na sami rub ceste i poslao adresu pojačanju uz naređenje da parkiraju auta kraj naših i put nastavljaju pješke dalje. Izašli smo i sa svijetiljkama krenuli u unutrašnjost šume.

Pod našim nogama se čuje pucketanje suhih grančica i lišća stvarajući šum. Pored toga u daljini čujemo sovu kako se odaziva u sjenama ove hladne martovske noći. Iznad naših glava proletiše par ptica i šišmiša koji nestanu iza debelih stablih bukvi. Nijedno od nas dvoje ne progovara. Pogledi nam bivaju fiksirani ispred sebe u nadi da ćemo vidjeti pored naših svijetiljki još kakvo svijetlo koje odaje da je neko tu. Put kroz koji koračamo je zgažen od guma jednog automobila, friško je zbog čega smo i sigurni da je Demir prije par sati prošao.

Pedeset metara poslije ugledamo svijetlo. Ugasimo svijetiljke i nastavimo put dalje u mraku dok pratimo malu tačku koja je zapravo kako smo došli bliže bila od stare vikendice. Napuštena i sama u jednoj pomanjoj livadi, ispred nje je bio parkiran auto. Tarik i ja smo se zavukli iza jedne debele krošnje i posmatrali nekoliko minuta kako bi se osigurali da nema nikoga vani.

Krenem prvi prema vikendici brzim koracima u poluuspravnom položaju, Tarik me prati i čuva leđa. Uzimam pištolj straga i namjestim ga ispred sebe. Naslonim se od auto i prebacim pogled prema malim prozorima odakle dolazi i svijetlo. Ne vidim sjene tako da krenem prema stepenicama koje vode prema ulazu u vikendicu. Zaškripe ispod naših stopala pa se požurimo da ne privučemo pažnju. Stanemo uz vrata, ja sa jedne, a Tarik sa druge strane i pogledamo se na sekundu i ubrzo poslije toga otvaramo vrata i položimo pištolje ispred nas spremni da pucamo.

Dnevni boravak koji se nalazi odmah pri ulasku je pust, televizor je upaljen i jedan program sa domaćim filmom upaljen i stišan. Sa desne strane je mala kuhinja koja je također pusta, na stolu koji je do kuhinjskog prozora je bio sa jednom pepeljarom u kojoj se nalazi ugašen opušak cigare. Dim još uvijek vijori iznad nje i proširuje se oko stola.

Ispred našeg nosa odmah preko puta ulaznih vrata su stepenice. Tarik još uvijek biva iza mene dok idemo prema njima. Pribijem se uz drveni zid dok se povlačim prema gore. Srce mi udara teško i bolno od grudni koš dok sam sve bliži spratu. Čuje se lupanje i svakog trenutka očekujem da Demira vidim ispred nas, ali kad mi je glava provirala Demir je bio okrenut leđima. To mi je bio znak da pucam. To i uradim.

Demir pada na pod dok Tarik i ja potrčimo prema njemu, iz njega izlaze životinjski zvukovi i stenanje dok se držao za butinu u kojoj je bio metak. Njegova ruka je bila krvava dok je pokušavao zaustaviti krvarenje, pod je bio umazan od krvi kako je pomjerao nogu, a njegovo lice crveno sa jednom venom preko čela.

"Imaš sreće što sam odlučio da ti poštedim život", kažem hladnokrvno i tad pridobijem njegovu pažnju. Pogled mu je zgrožen kada me vidi i prestane proizvoditi zvukove. Stisne usne u ravnu crtu, a pogled mu biva ubojit.

"Ti...kurvin sine", procjedi kroz stisnute zube dok njegov pogled biva fiksiran na moj. Cinično se nasmijem i uzimam lisice koje mi je Tarik dao i spustim se prema njemu.