Koraci [✔]

Poglavlje osamnaesto

Noćna mora se završila kada me Sergej otpratio do kuće. Nije mi objasnio otkud mu pištolj ni zašto ga ima, niti mi je uopšte davao objašnjenje za išta. Samo mi je rekao da je, nakon što je vidio da ne odgovaram na pozive i da me nema u kući krenuo u potragu nadajući se da će me naći. Imao je ogromne sreće. Zapravo, ja sam imala ogromne sreće.

Nisam ga željela pitati za pištolj jer ni sam nije želio ući u te vode, ali jednom ću ga ponovo pitati jer znam sebe i svoju radoznalost i upornost, a osim toga od ovoga pobjeći ne može. Bila sam previše zanesena sa svim mogućim emocijama tako da sam i sebe i njega poštedila od ispitivanja. Kada smo stigli pred moj ulaz još jednom me zagrlio davajući mi do znanja da je tu za mene i smirio me. Dugo me držao u svome zagrljaju i ja sam se u potpunosti smirila dok me tako držao uz sebe. Njegovi zagrljaji su bili melem za moju dušu i polako se opsjedam sa njima i ne znam koliko je to pametno sada.

Ispustio me iz zagrljaja i poželio mi laku noć, te sam se vratila u kuću. Nisam se zamrala da otključam mobitel. Vjerujem kako imam propuštenih poziva i nepročitanih poruka, ali nemam snage više da se i sa čim opterećujem. Legla sam u krevet i odmah zaspala.

Sljedećeg jutra sam se ustala ni sama ne znajući kako. Kasnila sam na posao tako da sam na vrat-na nos sve obavila i za divno čudo ipak izgledala dovoljno ljudski kada sam stigla na posao.

Stigla sam pet minuta poslije otvaranja i već je kafić bio pun sa dvoje muškaraca koji su sjedili i ispijali kafu. Jeza me prolazi sjetivši se sinoć šta se sve izdešavalo i moja paranoja me odmah opkoli sumnjajući da su to ona dvojica od sinoć, ali nisu. Obojica su odjeveni u odjelo, a osim toga, čula sam njihov razgovor. Nisu to bili isti glasovi od sinoć zbog čega mi lakne.

Prilazim prema šanku gdje je Ismar sjedio i ispijao kafu. Ines nisam vidjela, ali je vjerovatno u kuhinji kao po običaju. Priđem Ismaru i pozdravim se sa njim. Njegove smeđe oči su bile još tamnije ujutro i daleke, vjerovatno još uvijek spava. Sergej je bio čista suprotnost, njegove oči ujutro su svijetlije, živahne i i dalje potpuno tajnovite. Ponovo mi se uvukao u misli, a nisam to željela. Prokletstvo. Sjetim se svega sinoć, pištolja i njegovog zabrinutog pogleda. Još uvijek osjećam njegove ruke oko moga struka kako me čvrsto drže i zaštitnički dok sam se osjećala sigurno i u potpunosti opušteno. Ko bi rekao da su te ruke u stanju da drže pištolj i eventualno ubiju nekoga? Na tu pomisao zadrhtim. Ne bih trebala sada o tome da razmišljam uopšte, ali grižnja savjest me hvata što ga ipak nisam nagovarala da mi objasni zbog čega ima pištolj. Možda ne bih sada ovdje razmišljala o tome, no pravo sumnjam u to. Još više bih zapravo razmišljala tražeći još više odgovora na moja pitanja.

"Kasniš", kaže mi Ismar i ja se trgnem iz razmišljanja. Njegov pogled je bio opušten u odnosu na njegov glas koji je bio sve, samo ne i opušten. Bio je strog.

"Znam, izvini", brzo odvratim izbjegavajući objašnjavati zašto sam zakasnila, a vjerujem i kada bih krenula objašnjavati ne bi ga zanimalo. Nije Ismar loš momak za sada, ali ima takav stav koji govori "ne zanimaš me uopšte, ali ok smo".

"Nemoj da se ponovi", naposljetku kaže i vrati pogled na mobitel koji je imao u ruci. Kimam glavom iako me više ni ne gleda. Stanem na svoje radno mjesto i počinjem da brišem čaše. Kasnije je došla i Ines pa smo se pozdravile i raspričale. Posluživala sam pića gostima i primala narudžbe i to mi je pomoglo da smetnem misli od sinoć, no čim imam slobodnog vremena viška samo o tome razmišljam.

"Može topla čokolada?" Podižem pogled i ugledam Saru kako mi se smiješi. Uzvratim joj osmijeh i preko šanka je zagrlim. Napravim joj toplu čokoladu i poslužim dok je ona sjela za šank praveći mi društvo.

"Imam iduće sedmice zadnji ispit pa sam neko vrijeme slobodna", kaže veselo dok su joj oči bez sjaja, sa podočnjacima i visokom punđom. Suosjećam sa njom jer i sama sam student, no već za par dana ponovo moram početi učiti za ispitni rok. Totalno sam zaboravila na to.

"Drago mi je čuti to", kažem i naslonim se od šank. Tek sad primjetim da sam prilično iscrpljena i umorna.

"Šta ima kod tebe novog?" Upita me i ja je oprezno pogledam. Ne želim i ne mogu joj ispričati o Sergeju, nisam ni Demiru jer ne želim da brinu, a ne želim da Sergej ima problema. Sa ovim samo još više sebe samu zakopavam, ali barem znam da sam sama tu kriva i niko drugi.

"Ništa posebno, prilično sam umorna, a od iduće sedmice imam isto učiti za ispitni rok", kažem joj i ona kima glavom.

"Kako si ti nakon onoga što se desilo kod Mirande?" Upitam. Nisam je od tada vidjela niti se sa njom čula, ali to je zbog toga što ni ja, a ni ona nismo mogle.

"Dobro sam ja, ali ne znam za Mirandu i Amara", prizna i ja je sumnjivo pogledam. Shvata moj pogled i udahne.

"Policija ih je duže zadržala na ispitivanju, navodno zbog toga što se droga dilala kod nje u kući pa su prvo na njih dvoje posumnjali", kimam glavom, no jako sporo dok se osjećam ponovo slabo.

"Pritiskivali su Mirandu da prizna nešto što ona nije uradila pa je Amar skočio na jednog policajca zbog toga. Ispala je scena tu, zadržali su se još duže i poslije su ih pustili jer nisu imali dokaze protiv njih."

"Joj, trebala bih ići kod nje", kažem i Sara me pogeda ispod trepavica koje je natuširala maskarom naglašavajući njene tople smeđe oči.

"Ja ne mogu nigdje, jedva sam pronašla sad vremena da te posjetim", kaže i ja joj se nasmiješim.

"O da, studentski život", odvratim i ona prevrne očima.

"Baš tako, nažalost."