Koraci [✔]

Poglavlje jedanaesto

Prvu stvar koju smo uradili kada smo ušli u Mirandinu kuću jeste tražili smo Mirandu. Stojala je u jednom kutu sa jednim visokim smeđokosim tipom. Prišli smo im, pružili poklone i pozdravili se.

"Ljudi, da vas upoznam sa svojim momkom", kaže Miranda uz osmijeh i pogleda u smeđokosog tipa kojeg pritom na blic poljubi. Bio je za glavu viši od nje, imao je smeđe oči, dugu smeđu kosu koja je gelom fiksirana i nije imao bradu. U bijeloj majici i plavim hlačama je izgledao sasvim normalno, jedino što ga izdvajalo od ostalih jesu istetovirane ruke koje su bile prilično...zanimljive.

Na jednoj strani sam prepoznala mrtvačku glavu, ruže i trnjeve koje su se obavile oko mrtvačke glave, pojedina slova i brojeve, velikog lava koji je otvorio usta i još par linija za koje nisam znala svrhu. U drugoj ruci nisam mogla puno doga razaznati jer je držao Mirandinu ruku, a ona je prekrivala pola njegove.

"Amar", kaže dubokim glasom i kimne nam glavama u znak pozdrava. Demir me uzeo oko struka i zagrlio me dok sam ga ja iznenađeno pogledala. Nakon nekoliko smo ušli u priču i izvukla sam se iz Demirovog zagrljaja i uhvatila njegov pogled. Nije ništa odavao.

"Ajlin, je li ti falila Bosna?" Upita me Miranda i sva pažnja bude na meni. Čak i Amar gleda u mene svojim velikim smeđim očima sa isčekivanjem.

"Naravno da jeste", kažem i složim grimasu. Miranda se nasmije i ponovo započne drugu priču. Mislim da se napila. Par sati poslije i ja sam sjedila na kauču sa Sarom i jednom plavokosom djevojkom koja je bila pjana ko letva. Naslonila se na mene i zaspala u sekundu i ja sam je lagano odgurnula od sebe i namjestila na kauč. Nisam vidjela svrhu ove žurke i počelo mi je biti dosadno, a Sergeja nisam nigdje vidjela. Sara je pričala sa jednim likom kojeg je prije pet minuta upoznala i prilično su se unijeli u razgovor. Ja sam se osjećala kao uljez tad, pa sam stoga se ustala i odlučila izaći u dvorište.

Demir je stojao vani sa Amarom i Mirandom, a do njega je bila jedna djevojka. Pogledao je u mene i mahnuo rukom da dođem, ali sam odmahnula glavom i produžila dalje.

Odmaknula sam se na par metara od njih i naslonila se od voćku. Gledala sam prema cesti i nisam nikog vidjela vani osim nas. Ne znam čak ni koje je doba sada, uzela sam mobitel i shvatila da je prošla ponoć. Podigla sam pogled i ugledala Sergeja preko puta mene. Lecnula sam se od iznenađenja i onda su nam se pogledi sreli. Na trenutak se namrštio, a onda mi je prišao bliže.

"Hej", kaže i pogleda oko nas. Iznenađena sam što je ipak odlučio doći. Bio mi je blizu i osjetila sam njegov parfem koji je ispunio moje nosnice, miris mošusa i gela za tuširanje su tako primamljiva kombinacija.

"Hej", uzvratim mu pozdrav i nastavaljam potajno mirisati ga. Bože, imao je tako dobar miris. Na sebi je imao modro-zelenu majicu i crne hlače, kožnu jaknu i crne patike. Kosa mu je bila prebačena iza, a bradu je malo dotjerao u red.

"S kim si ti došla na zabavu?" Upita me i mene iznenadi njegovo pitanje. Pogledao je u mene i gubila sam se u njegovim tamno-plavim očima.

"Sa prijateljima", odvratim i on potvrdno mahne glavom.

"Nisu sa tobom", primjeti i osjetim čudnu tenziju između nas. Ne znam zašto, ali zrak je postao dosta tanji i imam osjećaj da prostor između nas nestaje.

"Da, oni...pa, našli su sebi zanimanje", odvratim nelagodno i sama shvatajući kako sam u vrlo kratkom roku ostala bez društva na ovoj zabavi.

"Želiš se prošetati?" Upita i po treći put me večeras iznenadi, ali sad i šokira istovremeno sa svojim pitanjem. Gledala sam ga u tišini par sekundi probavljajući njegovo pitanje i realizujući da je ozbiljan za tim.

"Da", bez ikakvog oklijevanja mu odgovorim i on mi se nasmiješi na kratko. Krenem sa njim na ulicu i šetamo nazad prema našoj ulici. Ne smeta mi, ionako bih na zabavi ostala stojati sama kao kakav kip.

Odzvanjali su naši koraci na ulici dok se pokoje auto promaklo pokraj nas i ostavljao šum motora. Rasvijeta je na svaka dva metra osvijetlila naš put nazad prema ulici.

"Spasio sam te samoće, ha?" Upita sa dozom šaljenja i ja mu se nasmijem.

"U pravi si trenutak došao", priznam, misleći to najiskrenije. Sliježe ramenima i pogleda u mene, nešto u njegovom pogledu ima što me uvijek ostavi bez teksta.

"Duguješ mi zbog toga", odvrati ponovo razbijajući tišinu među nama.

"Čime to?"

"Ponovo kolačićima", kaže i oboje se tome nasmijemo.

"Dakle sviđaju ti se moji kolačići?" Upitam ga i on poraženo slegne ramenima. Izgledao je tako opušteno dok je sa mnom i svidjelo mi se to kod njega, iako je svejedno imao svoju pomalo tajnovitu i mračnu stranu koju još nisam sasvim razotkrila.

"Predajem se, pogodila si", kaže i ponovo mi se nasmije. Bože, na taj osmijeh bih se mogla naviknuti.

Tek što smo zamakli iza prve ulice čula sam svirene policije. Ukočila sam se, a Sergej je stao odmah poslije toga. Pogledali smo se naizmjenično. Na njegovom licu ne prepoznam ništa, ni zbunjenost, ni strah, ni čuđenje. Imao je tako neutralan izraz lica da me pomalo i čudi. Okrenula sam se ponovo prema Mirandinoj kući i krenula se vratiti nazad dok sam čula korake iza sebe znajući da me Sergej prati. Kada sam ugledala u daljini njenu kuću vidjela sam policijska auta i njihova plavo-crvena svijetla. Čula sam žamor glasova i nekoliko sitnij sjena.

Ovo nije bilo uobičajno. Nisu došli jer je neko prijavio zbog glasne muzike. Ne bi došlo toliko auta zbog toga. Ovdje je u pitanju bilo nešto drugo što trenutno ni sama nisam mogla razgonetiti šta je u pitanju.

Osjetila sam Sergejeve ruke na svojim ramenima dok me lagano povlači nazad.

"Ne", tiho sam rekla, ali sam ga pustila da me vodi nazad prema našoj ulici. Znala sam da ne mogu ništa učiniti povodom toga, osim da i sebe uvalim u probleme. Grižnja savjest me hvata znajući da sam ostavila Demira i Saru u toj žurci dok sam otišla sa Sergejem nazad kući. Brinula sam se zbog čega je policija došla i koji su razlozi.

Nisam riječi progovorila do svoje kuće, a Sergej me nije ništa pitao. Oboje smo bili prilično tihi dok smo koračali do naše ulice. Došli smo do moga ulaza i pogledala sam u njega. Prepoznala sam sažaljiv pogled na njegovom licu. Spustila sam glavu.

"Biće sve dobro", kaže mi u pokušaju da me utješi.

"Ne možeš to znati", kažem tako tiho da nisam ni sama sigurna da li me može razumjeti.

"Siguran sam da će sve biti dobro. Idi odspavaj, sutra će biti u svojim kućama", odvrati mi Sergej. Ponovo ga pogledam tražeći u njegovom pogledu potvrdu da to zaista i misli. Duboko me pogledao u oči i kutem usana mi se nasmiješio. Uzvratim mu slabastan osmijeh i pozdravim se sa njim, odlučivši ipak otići u kuću.

Kada sam ušla i raspremila se nisam mogla zaspati. Sjela sam u terasi i gledala na ulicu u nadi da ću ugledati Demira ili Saru ili po mogućnosti oboje, ali ništa. Ulica je bila pusta i jedini trag života je u Sergejevoj kući u kojoj je na spratu upaljeno svijetlo, a on je kao po običaju sjedio na balkonu i gledao u mom pravcu.

Nekad zaista pomislim da me može vidjeti u ovom mraku i da gledamo jedno u drugo, ali čisto sam sumnjala.

Ova noć je ispala totalno neočekivan haos.