Koraci [✔]

Poglavlje dvadeset i treće

Budim se u spavaćoj sobi. Sergejevoj spavaćoj sobi. Njegov miris je posvuda pa zbog toga zaključujem da je njegova. Okrenem se na bok, ali njega nema na drugoj strani kreveta iako se vidi da je neko ležao tu. Vjerovatno je ustao malo prije mene i otišao. Ne znam zašto mi je krivo zbog toga.

Uzimam mobitel koji mi je u džepu i vidim da imam poruku od njega. Otvaram je.

Dobro jutro,
Nisam te želio probuditi pošto si slatko spavala, a ja sam morao otići na posao. Vraćam se večeras, nadam se da ćemo se moći naći :)

Nasmijem se na toj poruci i odlažem ga na noćni ormarić. Okrenem se nazad prema njegovoj strani i uzimam jastuk koji intenzivno miriše na njega i počinjem ga grliti. Vraćaju mi se scene od sinoć. Njegovo priznanje ko je on zapravo, naš prvi poljubac, naša prva prespavana noć u njegovom zagrljaju. Nisam posve sigurna da li smo sada u vezi ili ne, ali daje mi do znanja da ipak nešto želi sa mnom i to mi je za sada dovoljno.

Ustajem se iz kreveta i silazim niz stepenice. Teško mi je bilo ikako i pomisliti da su moji problemi nestali u jednom treptaju oka i da je moje srce sada mirno nakon svega. Valjda moja upornost i radoznalost ipak imaju nešto pozitivnog u ovome.

Izlazim iz njegove kuće i pretrčim cestu i ulazim u svoje dvorište. Kako se približavam ulaznim vratima ugledam Demira naslonjen od njih. Na licu mu vidim bijes i to me zabrine. Demira nisam vidjela bijesnog još od moje šesnaeste godine kada me jedan momak udario loptom.

Priđem mu i odlučim ne zagrliti ga. Stoji uspravno i na njemu se primjeti kako nije za zagrljaj trenutno.

"Hej", kažem mu prva nadajući se da će mi bar nešto da kaže umjesto da me pogađa svojim bijesnim pogledom. Ne znam zbog čega je takav odmah ujutro i zašto mene tako gleda, ali se nadam da će ga brzo proći.

"Gdje si bila?" Grubo me upita i lecnem se na to. Demir je kuhao od bijesa, to mi je tek sad jasno nakon što mi je postavio to pitanje i shvatam kako me vidio da izlazim iz Sergejeve kuće. Drugog razloga za njegov bijes nema, ma da mi ni ovaj nije sasvim jasan. Znam da Sergeja zna odnekud i da mu nije drag, ali zašto pokušava mene od njega udaljiti sa ovim ponašanjem?

"Um, zašto me to pitaš?" Podižem obrve i krenem otključavati vrata, ali me on uzima za podlakticu. Imao je čvrst stisak i zaboli me, napravim grimasu i on naposljetku ublaži sa stiskom. Otrgnem ruku.

"Koji ti je Demire?" Upitam ljutito. Nikad se nije ovako ponašao, ne znam zašto je baš sad ovakav i zbog čega mi jutro mora da kvari sa tim svojim ponašanjem.

"Pitao sam te gdje si bila, zašto izbjegavaš odgovor?" Uzvraća mi protupitanjem. Shvatam kako nema smisla se sa njim u ovakvom stanju raspravljati tako da ulazim u kuću dok me on prati. U glavi mi je zbrka i ne mogu shvatiti zašto je bijesan i zbog čega je takav prema meni. No, ako želim da sa njim riješim ovo moram onda biti sa njim iskrena. Nadam se da ću uspjeti u tome.

"Bila sam kod Sergeja, zašto si toliko uzrujan?" Upitam ga nakon što se okrenem da se suočim sa njegovim bijesnim pogledom. Primjetim da je na trenutak pogođen mojim odgovorom, ali vješto prekrije svojim hladnim pogledom. Naježila sam se zbog toga. Nikad se nisam zadesila u ovakvoj situaciji sa njim, ne znam kako se ponašati sada.

"Jeste vi to u vezi?" Upita me u nevjerici dok mu lice sve manje izgleda bijesno. Zbunjeno ga posmatram, što ga to toliko briga? Da li on zna nešto o Sergeju, da li i on sumnja kao što sam i ja da je on uplićen u dilanje?

"Nije tvoja briga Demire", odvratim namrgođena. Postavlja mi pitanja jedna iza druge dok na moja ne odgovara, neće tako moći. Prolazi rukom kroz kosu i počinje hodati lijevo desno. Nervozan je, vjerovatno još uvijek bijesan ali se suzdržava. Voljela bih proviriti u njegove misli da znam o čemu trenutno razmišlja.

"Otkad smo to završili na to da nešto vezom tebe nije moja briga?" Upita me, ali izbjegava moj pogled. Povrijeđen je.

"Otkad ti to izbjegavaš odgovoriti na moja pitanja?" Uzvratim i križam ruke. Ne želim mu prići, ali svejedno pravim korak naprijed. Ne znam šta drugo da uradim, ne znam šta ga muči, ne mogu ga smiriti, a sama sam po sebi sad nervozna zbog  svega.

"Zanima te što sam bijesan?" Pogleda u mene i stane u hodu. Ukočim se pod tim pogledom jer ga ne razumijem trenutno, bio je usredotočen na moje oči, ali bijesan i pun skrivenih namjera. Okrenuo se cijelim tijelom prema meni, razdvajali su nas par koraka.

"Sergej nije dobar za tebe. On te laže, on sviju laže", nastavlja dok ga ja slušam. Ne govori mi na šta tačno misli sa tim, ali vidim da se suzdržava ne puknuti od bijesa.

"On se pravi da je čist, a nije...on, on te ne zaslužuje", pogled mu postaje ranjiv i staklen, kao da će svakog trenutka zaplakati "znam da ti se on dopada Ajlin, znao sam to od onog dana kada si ga spomenula i možda bi mi trebalo biti drago, ali nije." Pravi jedan korak prema meni, premišlja se, a onda pravi drugi. Ne znam da li da bježim, jer imam osjećaj da će se sada nešto desiti što ne bih htjela, dolazi mi loše, a on i dalje drži isti ranjivi izraz lica dok je stao samo korak dalje od mene.

"Ovo sam trebao uraditi već odavno, ali sam bio kukavica", kaže i napravi još jedan korak prema meni, hvata me za struk i povuče sebi. Njegov miris me obmane dok me njegove ruke čvrsto drže za struk. Mozak mi radi tristo na sat dok njegovo lice biva tik ispred moga. Ne uspijem se ni snaći, a već me njegove usne počinju ljubiti. U glavi mi prolaze hiljadu slika sa njim, naša druženja i sve što smo skupa prošli i ne mogu vjerovati da me sad ljubi. Ne uzvraćam mu poljubac. U šoku sam.

Ogurnem ga od sebe i odskočim dva koraka nazad, udarim se od ćošak stola i tiho jauknem. Usna mi je nadražena zbog njegovih, još uvijek imam osjećaj da me ljubi. On me poljubio. Demir, osoba koju cijeli svoj život gledam kao starijeg brata me poljubio i time dao do znanja kako želi nešto više sa mnom, a ja mu to ne mogu dati. Sergej je osoba kojom trenutno želim nešto više. Oči me peckaju, usna mi drhti kao čitavo tijelo dok posmatram Demira kako stoji zaleđen na istome mjestu. Povrijeđen je mojim potezom. Ne progovara baš kao ni ja. Jedna mi suza klizne niz obraz, a za njom cijeli vodopad. Ne ispuštam jecaje, ali mi je disanje postalo dosta teže.

"I pretpostavio sam da sam zakasnio", kaže gotovo nečujno dok i on spusti suzu. Ne znam šta me više pogađa, činjenica da Demiru ne mogu dati ono što on želi ili to što me poljubio, a ja volim Sergeja. Ne znam kako ću njega moći pogledati u oči zbog ovoga, ne znam kako mu ovo objasniti. Boli me cijela ova situacija i poželim da se nisam ni vratila u svoju kuću, ne bih onda vidjela Demira i ne bi se ovo sad desilo.

"Hoćeš li bar nešto reći?" Ponovo ga čujem, no glas mu je dosta tvrđi, hladniji, odlučniji, ali pogled ga odaje.

"Idi", uspijem jedino reći. Ponovo ima povređen izraz lica, ali me posluša i okrene mi leđa. Pratim ga pogledom sve do ulaza, otvara vrata, na trenutak zastane kao da se premišlja, ali ipak izađe i zatvori ih. Noge me poslije toga izdaju i ja se srušim na pod, počinjem da plačem glasnije i ispušam jecaje. Demir osjeća nešto više prema meni, ne znam koliko dugo, ne znam ni kako je do toga došlo, ali više nije bitno. Demiru se sviđam i ja mu to ne mogu uzvratiti, povrijeđujem ga time. Nikad to nisam željela, a opet desilo se. Sergeja ne znam kako pogledati nakon ovoga u oči, nisam ja kriva, znam i sama to, ali bojim se da neće razumjeti, da će ga to povrijediti.

Želim da vrisnem, ali nemam snage ni za to. Toliko me ova situacija potresla da ne mogu ništa drugo osim da jecam i ispuštam suze koje ne vide kraj.