Koraci [✔]

Poglavlje dvadeset i četvrto

U autu sam sa Tarikom, mojim "prijateljem i u zločinu". Idemo prema kući gdje se nalaze desne ruke glavnoga dilera ovoga kraja koji već pola godine narušavaju red i mir u ovom kraju. Ko bi rekao da su tako mladi, a spretni da se skrivaju tako dugo. Mislio sam da će biti lakše, ali prevario sam se. Iznenadilo me kada sam saznao da su mladi, mlađi od mene. Tarik i ja smo skupa u ovom zadatku, a znamo se već godinama unazad zbog posla.

On je bio tu kada niko drugi nije, kada nisam imao posao, kada sam živio u jednosobnom stanu sa mojom mamom jer više od toga nismo mogli sebi priuštiti on je taj što mi je dao svoju ruku i odveo me u policijsku stanicu gdje sam dobio posao. Drugi bi rekli preko veze, ja bih rekao šansa za novim životom. Uložio sam dosta znoja i neprospavanih noći u treningu sa pištoljima, borilačkim vještinama i svim drugim što sam trebao znati, čak i više od toga. Od jednog običnog saobraćajnog policajca došao sam u poziciju da radim već tri godine kao policajac na tajnom zadatku. Mojoj mami sam uspio obezbjediti lijepu, malu kuću u Zenici. Ni prstom ne mora maknuti, sve sam joj priuštio. Zbog toga Tariku dugujem sve i do kraja života ću mu biti zahvalan.

On je vozio dok sam ja sjedio na suvozačevom i gledao kroz prozor. Prstima sam lupkao od svoje koljeno nestrpljivo čekajući da izađem iz auta i uhapsim štakore što su pravili nered.

Mrzio sam nepravdu, osobe koje su uništavale ne samo sebe nego i druge oko sebe sa tim, zbog toga jedva čekam da se i ovih riješim, kao što sam se i svih prije toga riješio na ovakvim tajnim zadatcima.

"Koliko još?" Upitam ga nakon duge tišine. Tarik ne skrene pogled sa ceste da me pogleda, on već unaprijed zna da sam namršten i nestrpljiv.

"Pet minuta", odvrati mi doda gas. Stali smo na crveno svijetlo. Naslanjam se od sjedište i odpuhnuo.

"Ne moraš se sad pridržavati pravila u saobraćaju", negodujem. Tarik se nasmije, ali na kratko samo. Sličio je meni. Mnogi su nas pitali da li smo braća zbog te naše sličnosti. Oboje visoki, širokih ramena i razvijene građe, oboje crnokosi. Jedino je Tarik imao smeđe oči, dok ja plave. U suštini su se i naši karakteri poklapali, jedina malo veća razlika kod nas je ta što sam ja nestrpljiv, brz u djelovanju i vješt, a Tarik strpljiv, razuman i sa dobrim tehnikama borbe. To nas čini nepobjedivom kombinacijom i bas zbog toga nas često stave skupa u ovakvim misijama.

Na žuto svijetlo Tarik daje gas i krene, povećava brzinu i stignemo za tri minute do ulice. Parkira auto par metara dalje od njihove kuće kako nas ne bi primjetili i izalzimo. Pogledam ga i on potvrdno kima glavom, pošalje adresu pojačanju i sa pištoljem u ruci oboje krenemo prema ulazu tiho i neprimjetno.

Stali smo pred ulazna vrata. Ne čujemo unutra glasove iako je prilično rano. Pogledamo se i otvaramo oprezno vrata. Otključana su. U daljini čujemo zvuk od televizora. Sporo se krećemo da ne napravimo zvukove sve dok ne dođemo do zida koji nas razdvaja od dnevne sobe. Pogledam u Tarika na kratko, a onda uskočimo u dnevni gdje nas dočeka mladi par na kauču. Ležali su zagrljeni i prestavljeni našom pojavom, naglo su se podigli, ali smo uperili pištolj u njih.