Koraci [✔]

Poglavlje sedmo

Ujutro sam se probudila u terasi. Ne znam kad sam zaspala, ali pohledavši na sat bilo je jedanaest sati. Protegnula sam se, a onda ustala i spremila za dan iako nisam bila raspoložena. Željela sam ostati u kući u
krevetu, ali ne mogu.

Otišla sam do grada kako bih kupila sebi nove odjeće i eventualno nešto od šminke. Tu sam se zadržala dobra tri sata, a onda sam se vratila kući i sve to spremila.

Presvukla sam se ponovo u svoju trenerku i duksericu dok sam skinula šminku i kosu svezala u punđu. Napravila sam sebi nešto za jesti i za popiti i sjela u dnevni boravak tražeći sebi film. Demir mi je pisao da bi želio izaći večeras i pristala sam. Navodno ima iznenađenje za mene pa me još više zaintegrirao.

Dok sam jela neko je zvonio na vratima. Ustala sam se i polumrtvo došetala do vrata. Kada sam ih otvorila ispred mene je stojao visoki crnokosi muškarac visok barem metar i devedeset. Gledala sam u njegove plave oči koje su se topile sa nebom u pozadini i gubila se u njima isprva.

"Oprosti, jesi ti Ajlin, nova susjeda?" Njegov baršunasti, ali duboki glas koji odaje zrelost i čistu dominaciju mi podrma cijeli tok misli.

"Jesam", uspijem prozboriti. Odmjerim ga  imao je bijelu majicu i crne hlače na sebi. Tako jednostavno odjeven, ali mu je tako dobro pristajalo. Gubila sam se trenutačno pred ulazom ispred tog modela. Imao je punašne ružičaste usne i trodnevnu bradu koja je naglasila njegove oštre jagodične kosti.

"Poštar je pogriješio i stavio tvoju poštu ispred mog ulaza", odvrati i pruža mi kovertu koju je držao u rukama. Spustila sam pogled na njih i vene su mu iskočile. Slabo mi dolazi. Ispružim ruku i uzimam kovertu iz njegove ruke i ponovo pogledam u njega.

"Uh, hvala ti", kažem i on mi potvrdno kimne glavom. Stojao je još par sekundi i ja nisam znala šta reći, a onda me realnost pogodi i povrati iz sanjarenja.

"Čekaj, jesi ti susjed preko puta?"

Pogledao je u mene i na licu mu ne mogu razaznati apsolutno ništa, a onda se rubom usne nasmiješi i to me toliko ostavi iznenađenom i još više izgubljenom nego što je bilo potrebno. Mislim da pokušava biti ljubazan, ali opet nisam posve sigurna.

"Jesam, Sergej", pruža mi ruku i pogledam u nju po drugi put. Nesigurno ispružim svoju i rukujem se sa njim. Dok sam stupila u kontakt sa njegovom rukom trnci su me prošli kroz cijelo tijelo. Nikad ne bih pomislila da mi jedan muškarac može dovesti da mi tijelo reaguje ovako.

"Ja sam Ajlin...mislim ti to već znaš s obzirom da si dobio moju poštu jer je poštar pogriješion adresu pa si shvatio kako se zovem...", stala sam na sekundu i on se još više nasmije "o", odvratim i shvatim da sam se odvezala sa pričanjem.

"O, Bože, izvini počela sam pričati tako nepotrebne stvari", odvratim i osjetim da mi obrazi žare. Bravo Ajlin, još ti je to trebalo.

"Nema veze, dešava se", kaže još uvijek držeći osmijeh na licu "nego, moram ići, samo sam želio da ti donesem poštu."

"O, da, naravno, sigurno imaš obaveza", ponovo stanem i pregrizem svoj jezik.

"Vidimo se Ajlin", kaže mi uz osmijeh.

"Vidimo se Sergej", kažem i naposljetku uspijem da zatvorim vrata kada mi okrene leđa.

"Stvarno Ajlin?" Kažem samoj sebi i lupim se po glavi. Nekad stvarno znam samu sebe da bespotrebno sramočim. Znači, moj novi susjed se zove Sergej i izgleda opako prelijepo. I da napomenem, osramotila sam se pred tim opako prelijepim novim susjedom. Još uvijek ne mogu doći sebi. Vjerovatno sam se ponašala poput balavice, ali otkud sam mogla znati da će me pred ulaznim vratima dočekati Apolon?

Nakon tog iznenadnog upoznavanja sa misterioznim susjedom nisam mogla skrenuti misli od njega. Jednostavno nisam mogla ni u snu pomisliti da neko može biti tako atraktivan, ali svejedno toliko tajnovit. Iako je bio vrlo ljubazan samim tim što mi je lično donio poštu, nekako nisam mogla izbiti iz glave činjenicu da se ponaša prilično čudno.

Nakon sat vremena Demir me je nazvao. Rekao je da će doći za nekih dva sata po mene pa da budem spremna na šta sam pristala. Otišla sam se prvo istuširati, nakon toga sam stala ispred ormara kopajući za nekom lijepom kombinacijom. Pošto nisam znala gdje me planira voditi obukla sam crne hlače i bluzu na pruge. Kosu sam raspustila i našminkala sam se.

U međuvremenu sam dobila poziv od svojih roditelja da se vidimo na kameru. Javila sam se i vidjela kako sjede u dnevnom boravku kao inače. Oboje su se nasmijali na kameri dok su gledali u mene. Uzvratila sam im osmijeh.

"Oh, smetamo li ti?" Upita mama primjetivši da se šminkam.

"Ne smetate, svakako završavam."

"Gdje ćeš ti to?" Ubaci se otac koji je kao i uvijek bio jako zaštitnički nastrojen, iako to nije želio previše davati do znanja.

"Demir me želi izvesti van, treba za nekih deset minuta doći."

"Ah, lijepo od njega. Da nema šta između vas?"

"Mama! Znaš i sama da mi je on od malena kao stariji brat", odvratim i ona mi se nasmije.

"Ne mora to tako zauvijek biti."

"Nego, šta ima kod vas?" Skrenula sam temu. Nikad nisam Demira gledala na takav način, a ni on mene. Imali smo prijateljske odnose od malena i u svakom mogućem smislu smo se ponašali poput brata i sestre. Imali smo često neke svađe, rasprave, savjetovali smo jedno drugo i pomagali. Demir je mojim roditeljima oduvijek bio drag kao što sam i ja njegovim i nikada nas nisu zezali na takav način. Mislim da je to sada zbog toga što smo stariji i što izlazimo van često.

Još smo malo razgovarali, a onda sam čula zvono tako da smo završili poziv. Bilo mi je zaista drago što smo se čuli. Falili su užasno, ali pretpostavljam da je bilo samo pitanje vremena kada više neću živjeti sa njima, tako da sam se na to trebala polako, ali sigurno navikavati.