Koraci [✔]

Poglavlje drugo

Sedmica je preletila kao jedan dan, nisam ni imala vremena da se snađem, a već pakujem kofer sa svojom odjećom. Zapravo, više od jednoga kofera. Pakujem što je više stvari moguće kako moji roditelji ne moraju previše toga da pošalju po nekome u Bosnu. U dvije kutije sam spakovala sve ono potrebno. U jednoj ljetnju odjeću i svoje knjige, u drugoj svoju obuću i ostale sitnice. U kofer sve moguće zimske odjeće što će mi trebati. 

Mama i babo su se također pakovali, brat je otišao do grada pa kada se vrati će početi da se pakuje. Ja sam već bila spakovana do jedan sat, tako da sam odlučila odspavati jer sam bila isrpljena. Legla sam na krevet i pokrila se dekom. Prije spavanja sam razmišljala o tome kako će mi se sutra život u potpunosti promjenuti. Ponovo nazad u Bosnu, ponovo među svoj stari komšiluk. Da nije neko novi uselio, da nije neko kao što smo i mi otišli iz Bosne? Jedva čekam da vidim Demira i Saru, oni su ostali u Bosni. 

Sara ide na fakultet, a Demir radi u jednoj firmi. Čujem se sa njima često i drago mi je što smo unatoč daljine uspjeli ostati u kontaktu. Sa tim razmišljanjem sam i zaspala.

Budi me zvono na telefonu. Javljam se i čujem Natalijin glas. Zove me na kafu za sat vremena, rekla mi je mjesto i prekinula. Nisam stigla ni odgovoriti da li mogu ili ne, ali Natalie je znala da dan prije polaska nemam previše obaveza i da uvijek ujutro spakujem sve. Otišla sam se istuširati nabrzinu, pa sam se presvukla u nešto udobno i kosu svezala u rep. Izašla sam iz sobe i srela se sa mamom.

"Kuda ćeš?"

"Idem se vidjeti sa Natalie", samo mi je kimnula glavom i rekla da se vratim prije večere. Izašla sam iz stana i uzela auto. Brat inače ima svoje auto, a ovo je auto mojih roditelja. Dobro, nije baš ni bio auto-auto, nego džip marke audija. Voljela sam ga voziti jer je bio jednostavan i lagan po pitanju toga. 

Kada sam stigla pred kafić izašla sam i vidjela Natalie kako stoji ispred njega čekajući me. Zagrlila me snažno i uzvratila sam joj zagrljaj. Znala sam da me pozvala jer ćemo se Bog zna kad ponovo vidjeti i pada mi teško srcu činjenica da je više neću tako često vidjeti. 

Ušle smo unutra i naručile sebi topli napitak. Počele smo voditi razgovore o svemu izbjegavajuči ono očigledno, a to je da sutra odlazim. Možda je tako i bolje za obe. Možda je bolje da se ponašamo da je ovo jedan u nizu običnih dana i jedna od nizu običnih ispijenih kafa u nizu običnih razgovora. Falit će mi njeni savjeti i toplina dok sam sa njom. Zračila je sa takvom pozitivnošću da to nisam mogla riječima sahvatati. Natalie je bila takav tip osobe koja ne bi ni mravu ništa nazao učinila, poštovala je sve i svakog ko je i nju, a one koji je nisu poštovali nije pljuvala. Nju sam voljela često porediti sa pahuljicom jer je takva i bila, nježna, možda na prvi pogled hladna, ali se odmah otopi i razniježi.

Nakon kafe smo otišle do tržnog centra. Svratile smo do butika sa nakitima. Natalie je dugo stojala kraj jedne staklene vitrine sa lančićima sa sitnim draguljima sve dok nije zamolila jednu od radnica da izvadi srebrenu ogrlicu sa sitnim zelenim draguljem i još jednu ali sa plavim. 

"Koji da uzmem?" 

"Možda zeleni jer se slaže sa tvojim očima?" 

"Vidiš, znala sam ja da si ti oduvijek pametna."

Natalie ode do kase i kupi oba, ja je pogledam u šoku jer sam znala da je jedan namjenjen meni. Kada smo izašle pružila mi je srebrenu ogrlicu sa zelenim draguljem.

"Pošto sutra ideš želim da imaš nešto od mene za uspomenu. Ti sa zelenim,a ja sa plavim draguljem tako da kad god ih vidimo se sjetimo jedna druge."

"Natalie, stvarno nisi trebala", prekida me zagrljajem kojeg nisam očekivala. Tako me je jako privukla sebi da me na trenutak zabrinulo, ali onda čujem tiho šmrcanje i shvatim da je Natalie totalno očajna. Ona nikad nije posebno voljela da plače predamnom, uopćenito pred ikim, ali u ovakvim situacijama niko ravnodušan ne može ostati. I meni su suze krenule kada sam je zagrlila nazad i spustila čelo na njeno rame. Stojali smo sigurno pet minuta u takvom položaju dok se nismo odlučile pokrenuti. Željele smo što više vremena provesti skupa jer plakanje i tugovanje nisu baš najbolja opcija za rastanak. 

Svratile smo  do jednog fast fooda i uzele sebi nešto za ponijeti i sjele smo u parku pokraj velike fontane sa vodom. Iako je bilo vani hladno, sunce je sijalo visoko na nebu i koliko-toliko uspjevalo da nas drži u parku "toplim". 

"Nikad mi nisi spominjala da želiš nazad, zašto?"

"Nisam ni sama bila sigurna da li je to stvarno ono što želim. Nekako kroz cijeli svoj život otkako sam ovdje sam o tome razmišljala, ali sam uvijek davala novu šansu ovome."

"Pa šta te konačno nagovorilo da odeš?"

"Zapravo, samo sam sjedila u sobi dok je vani padao snijeg i razmišljala sam o tome. Mislim da sam i previše puta davala šansu."

Tišina je nastupila između nas i znala sam da je i ona predosjetila moj odlazak još prije mene, jednostavno sam previše očigledna bila svima da mi se ovdje nije dopadalo i da je bilo pitanje vremena kada ću odlučiti spakovati kofere i otići. 

Mene možda više od pola njih ne bi i neće htjeti razumjeti zbog toga, ali jednostavno meni zadovoljstvo ne leži u parama, nego u drugim, mnogo dubljim i bitnijim stvarima, a to je ljudsko dostojanstvo.