Koraci [✔]

Poglavlje dvadeset i šesto

Prekinula sam poziv i bacila mobitel uz glasan vrisak. Uhvatila sam se za kosu i počela nekontrolisano plakati govoreći u sebi da nije moguće da je Demir glavni u ovom dilanju. Nije moguće.

Vraćaju mi se slike iz djetinjstva kao stari film na bijelom platnu u glavi.

Demir i ja kako se igramo na pijesku ispred njegovog dvorištva i pravimo dvorac. Ja sam bila princeza, a on princ na konju.

Demir i ja kako igramo nogometa i kako me uvijek pusti da pobijedim kod penala.

Demir i ja kako trčimo prema kombiju sa sladoledima u jedanaest sati noći na ljeto i na pločniku jedemo naše sladolede.

Demir i ja koji svako jutro skupa idemo do škole.

Demir i ja na igralištu dok se ljuljamo.

Demir i ja...

Jače zaplačem. Demir je zaljubljen u mene. Demir me slagao. Demir se pravio da je nevin u ovome svemu, a zapravo je glavni krivac.

Demir koji mi je poput starijeg brata je zaljubljen u mene i kriminalac.

Demir koji mi je poput starijeg brata me poljubio.

O Bože. Kako ću da to sve kažem Sergeju? Kako mu objasniti? Hoće li dići ruke od mene? Otići i ostaviti me? Ne želim da se to desi. Ne želim ga izgubiti.

Telefon mi zvoni, ne želim da se javim, ali je neko uporan. Idem prema mobitelu koji je bio bačen blizu televizora, na moje čudo nije bio razbijen. Javljam se.

"Ajlin, gdje si?" Upita me Sara i ja sklopim oči. Ne mogu se još sa njom izboriti.

"Kod kuće."

"Šta ti je sa glasom, jesi plakala?" Suze mi ponovo poteknu nakon njenog pitanja i ispustim tihi jecaj. Ponovo mi se slike vraćaju i poželim da zaboravim na njih.

"Ajlin plašiš me, budi tu dolazim za pet minuta."

Prekida mi poziv i ja se podižem sa poda. Moram se smiriti. Idem u kupatilo i umivam se hladnom vodom, a kada podignem pogled prema ogledalu ostanem zaprepaštena. Oči su mi crvene i natekle, nos mi je crven, obrazi crveni, uopćenito moje cijelo lice je crveno i nateklo. Disanje mi je neujednačeno, drhtim sva. Uzimam peškir i obrišem se, pa se vratim u kuhinju i natočim sebi čašu hladne vode. Otpijam je svu kada čujem otvaranje vrata.

"Ajlin", Sara me doziva i ja izađem iz kuhinje i sretnem se sa njom u dnevnom.

"O Bože", kaže i utrči u moj zagrljaj. Ponovo zaplačem pitajući se hoće li ikada tome doći kraj.

"Šta je bilo?" Upita me, ali ne mogu riječi progovoriti.

"Hajde sjedni, idem nam napraviti čaj", predloži i poslušam je. Sjela sam u dnevni i ogrlila se oko nogu polažući glavu na koljena. Nakon pet minuta dolazi Sara sa dvije šolje čaja od šumskog voća.

"Pričaj mi šta je bilo."

"Demir je...i Sergej."

"Ko je Sergej?" Upita skupljenim obrvama. Odpuhnem. Sara nema pojma ni o čemu.

"Sergej je novi susjed koji je preko puta moje kuće", objasnim i ona me pogleda iznenađeno.

"Zašto mi nisi prije ispričala za njega?"

"Nismo se vidjele tako često, a i komplikovano je..."

"Imam cijelo vrijeme ovoga svijeta za tebe", kaže mi dok položi ruku na moje rame. Ispijem gutljaj čaja i započnem priču od samog početka kako sam došla nazad u Bosnu sve do posljednjeg Sergejevog poziva. Sara je cijelo vrijeme slušala u tišini, nekad bi otvorila usta da nešto kaže i imala skupljene obrve, nekad bi imala otvorena usta od šoka, a nekad bi samo stisnula usne u ravnu liniju. Nije se nadala svemu ovome dok sam joj prepričavala i ne bih joj mogla zamjeriti zbog toga jer prije svega nisam nikome o ovome pričala, a niti sam mogla.

"I Sergej je uhvatio Demira?" Upita me i ja sliježem ramenima.

"Ne znam, nije mi se javio nakon poziva", pogledam na sat i vidim da je deset sati noći. Kako je dan protekao tako brzo?

"A čekaj, on je zadužen za ovaj slučaj, zar ne?" Kimam glavom i Sara problijedi.

"Šta je bilo?" Upitam je skupljenih obrva.

"Nisi čula?"

"Nisam čula šta?" Upitam.

"Jutros su Amar i Miranda uhićeni jer su bili desna ruka glavnome u dilanju."

Stavim ruke preko usta i gledam je u šoku. Šok za šokom danas, počinje mi biti cijela ova situacija smiješna čak.

"O Bože, nikad ne bih pomislila da oni..."

"Znam", prekine me Sara i spusti glavu od naslon.

"Šta ćemo sad?" Ponovo me upita nakon kratke tišine. Odpušem umorna od cijelog današnjeg plakanja, iscrpljena sam i želim samo da zaspem.

"Ne znam, umorna sam", kažem joj i ona kimne glavom.

"I ja sam."

"Nemaš sutra predavanja?" Upitam je i ona odmahne glavom.

"Nemam, slobodna sam narednih deset dana."

"Prespavaj večeras kod mene", predložim joj i ona se nasmije. Podižem obrvu.

"Kao nekad", objasni mi i ja joj uspijem uzvratiti osmijeh zbog toga.

"Da, kao nekad."

Ustale smo i otišle u sobu. Sjele smo na moj krevet i pokrile se dekom, svaka u svojim mislima u mračnoj sobi sa čijeg prozora dopire malo svijetlosti od uličnih rasvijeta. Ne progovaramo ni riječi, iako bi možda i trebalo tako da bude, ali mene grižnja savijest hvata nakon onog sa Demirom jutros. Ne mogu prestati razmišljati o tome kako da to kažem Sergeju, a ne mogu to kriti od njega.

"Možeš li pričati?" Upitam Saru, kada sam izgovorila to pitanje zvučalo je još gluplje nego u glavi što sam zamislila.

"Šta te muči?"

"Stvarno me to pitaš?"

"Šta te trenutno muči?" Ispravi svoje pitanje i ja se nasmijem muklo.

"Ne znam kako da kažem Sergeju da me Demir poljubio", priznam i Sara odpuhne teško.

"Ne voliš Demira?"

"Ne."

"A voliš Sergeja?"

Na to pitanje ne odgovorim odmah. Voliti je teška riječ, ali mislim da najbolje odgovara ovome što ja osjećam prema njemu.

"Da."

"Nisi Demiru uzvratila poljubac?"

"Nisam."

Sara se blago nasmiješi kroz malo zagušljivo svijetlo od rasvijete.

"Onda ne moraš brinuti."

"Ali šta ako ne bude htio dalje..."

"Onda te nije ni volio. Meni da dođe momak reći da ga je jedna cura poljubila i da nije uzvratio, a vidim da mu je teško onda bih mu oprostila. Slagao bi me da mu nije stalo."

Nakon tih riječi nastavimo da šutimo u tišini. Imala je pravo.